Otvorenje: 17. VIII. 2007. u 21.00 sat, Gradska galerija Fonticus Grožnjan
Izložbe će predstaviti Eugen Borkovsky, likovni kritičar
Izložbe će biti otvorene do 30. VIII. 2007. godine.

Predgovor: Izabela Šimunović: ZLATNI REZ

Izabela Šimunović zna da oštrina može prepoznati sjećanje. Prepoznavanje podloge prepušteno je oštrom rubu sječiva. Rez je kontroliran memorijom. Autorica dopušta liniji ili plohi da postanu praznine. I pozitiv i negativ ujednačuju vrijednosti. Izabela kasnije popušta svjetlosti. Svjetlost postaje suradnik. Svjetlo može postajati tamno a tamno može postati svjetlo. Pojavljuje se sjena. Ovdje se gubi trag. Ne znamo da li je važniji oblik ili sjena. Poetika papira, koji simbolizira rukopis i krhkosti materijala, zavodi Izabelu Šimunović. Ona intervenira traženjem novog značenja. To postiže efektno ograničavajući se na jednostavne postupke: crtež i rez. Ona se povjerava krhkom mediju. Ovi radovi memorije stapaju se s upotrijebljenom tehnologijom. Uzimajući crtež / rez kao medij i koristeći dječju igru izrezivanja ¨stolnjačića¨ iz papira, autorica dokumentira sjećanje.
Integriranje izrezanih, neizrezanih oblika i njihovih sjena, postaje akcija koja rezultira artefaktom koji postaje umjetnički predmet u onom trenutku kad unutrašnjom logikom dijelovi postaju nedjeljiva cjelina. Oduzimajući tijelu njegovu materijalnost, daje mu sjenu. Likovnom artefaktu uvjetno oduzima uzrok, a ostavlja posljedicu. Ovom inverzijom, senzibilna autorica ukazuje na postojanje stvari u drugom obliku, u obliku osjećaja.
Postavljanjem laganih papirnatih oblika u prostor i dozvoljavajući im da se izobliče prema težini u slobodnom padu, autorica ujedno problematizira dvodimenzionalnost plohe. To je podcrtano usmjeravanjem svjetla koje rezultira projekciju sjena na zid. Seriju ambijentalnih instalacija možemo promatrati kao trodimenzionalne grafike. Ova optičko - kinetička djela teže negiranju tradicionalnog geometrijskog prostora i time potiču promatrača na nove mogućnosti percepcije. Kompozicija, ritam, boje / ne boje, sjene, sve je usredotočeno na dramatiku niza. Zatvorene kompozicije elemenata vabe na kretanje, na praćenje oblika unutar svakog pojedinog rada a kasnije od rada do rada.
Elegantni perforirani papiri, raspoređeni u bjelinu galerijskog mira, bude u nama mnoge asocijacije. Niz segmenata vodi nas u perceptivno stanje iznenađenja: dojmovi osciliraju između nelagode i interesa za slijed. Prisutna je energija dobrog i zlog, smrti i života, svijetlog i tamnog. Promatrajući ovu instalaciju pitamo se kada, gdje, zašto i kako se dogodilo. Dekorativni elementi kroz autoričina promišljanja dobivaju dozu iskričave narativnosti. Ali, radovi ne prikazuju. Oni komentiraju, a pri tom sugeriraju i ali ne definiraju stav. Oni ogovaraju. Prepričavaju doživljeno. Pričaju nam kako je bilo ili kako je moglo biti. Ovdje je objekt – instalacija oslobođen herojskih, idealnih ili aristokratskih konotacija. I još vise od toga: ovaj projekt ne polazi od opće već od osobne situacije. Autorica osobno pretvara u arhetipske znakove.
Format papira postaje polje prepoznavanja unutarnjeg stanja. Izabelin dokumentarno ispovjedni ciklus nastao je u kratkom vremenu, takoreći u jednom dahu. Autorica niže seriju radova ne zaustavljajući se. Tako, niz nadrealističkih prikaza, nosi prepoznatljivi identifikacijski kod: ugrađeni doživljaj autorice. Karakteri motiva očitavaju se u slijedu i predstavljaju nam autoricu kao senzibilnu sudionicu situacija. Ponegdje dodajući začudnu atribuciju, Izabela Šimunović, poput seizmografa, registrira svoj odnos i stav. Nesmiljeno obilježujući psihološke trenutke, ona mnogo govori i o sebi. Naoko naivnom pasivnošću, ona bilježi zloćudnu laž kao i iskreno čuđenje. Ne libeći se izreći stav ili doživljaj, nudi nam dokument i poziva nas da posvjedočimo osobne istine i posumnjamo u pristojne istine.
Izabela Šimunović prepušta se instinktu u velikoj mjeri. Njeno znakovlje kompilirano je u rasponu od opće razumljivog do sasvim osobnog. Junaci njenih ideograma sjenama pletu dramaturgiju. Tu nalazimo portret autorice sa bradom, sjedalice, stabla, osobe kostimirane u zeca ili mačku i druga bića. Asortiman se nastavlja nogometnom loptom, stiliziranim florealnim ili geometrijskim oblicima. U sjenovitoj maglici, nakon sna, ostaje trag. Kad izgubimo djetinjstvo postajemo veliki, zreli. Uvijek je tužno kad moramo nešto ostaviti da bi mogli dalje. I naši krpeni zečevi završili su tko zna gdje ali su im sjene ostale u našem sjećanju.
Projekt bismo prihvatili i bez naslova kojeg možemo shvatiti kao dosjetku. Ovi pojavni oblici trenutaka očišćenja, označeni su povezanošću sa prošlim i budućim. Pred nama su nanizani hologrami osobnih znakova memoriranih uz spoznaju o tijeku vremena. Izabela od promatrača traži angažman: Traži dešifriranje, sadržaja i poruka. Ona to nudi duhovito i dosjetljivo: na razmeđi. između cinizma i dječje igre. Ona znakove nudi a na nama je da ih povežemo u priču, kao u stripu, kao na fresci. Umjetnica predstavlja svoja iskričava snoviđenja, osobne dijaloge, ali i nas uvlači u diskusiju.
Radove na ovoj izložbi možemo doživjeti kao ideogramske napuklina bjeline galerijskih zidova. Izabela Šimunović hrabro osvjetljava memoriju nudeći nam raspon intimnog znakovlja. Pred nama su izvješća: kratka kao pjesma ali slojevita i višeznačna poput romana.
Eugen Borkovsky, 2007.
Info:
Eugen Borkovsky, voditelj programa GG Fonticus Grožnjan
Koče 46, 52429 Grožnjan, HR
tel.: 00385 52 77 63 57, moby:00385 91 252 33 72
e-mail: borkovsky@inet.hr