Izabela nije pristojna, ne poštuje formu i krajnje je ne taktična.

Njezinu umjetnost kao i njezin život nemoguće je komentirati epizodno. Artefakti koje gledamo po galerijama samo su materijalizacija puno šireg koncepta koji se prenosi na cjelokupni zivot ove umjetnice.
Iako bi se po njenom životopisu činilo da pred sobom imamo jos jednog vječnog buntovnika, Izabela nije buntovnik, a posbeno nije bez razloga. Ona je samo "neprilagođena" u svojoj potrebi da na svaki (a posebno formalan) odgovor postavi uvijek još jedno i uvijek isto pitanje "A zašto?".

Neimpresionirana formom, etiketom ili pravilom često je predmet obožavanja ili odbijanja, ali nikog ne ostavlja ravnodušnim. Njena je umjetnost samo prirodni nastavk njenog života i kao što u zivotu bez ostvrtanja napušta preživljene konstrukte tako se i njena umjetnost na prvi pogled javlja u formalno vrlo različim oblicima i materijalima. Iako je formalni diskontinuitet vrlo nepraktična stvar u vremenu gdje je "brand" nova mantra, Izabela svjesno žrtvuje komercijalnu eksploataciju svoga rada hraneći vlastitu potrebu da uvijek kaže ono što misli. Način na koji živi i radi ponekad nanosi duboke ožiljke ali Izabela ih s ponosom nosi, jer zapravo Izabela je sama po sebi
brend.

Davor Bruketa