Izabela Šimunović

Umjetnost / Ars

Kako se zoveš? Belle d'Eau. To nije ime. Nije, ja sam slika. Koja je razlika? Nemoj se zamarati.
Izgubio sam svoj put. Tako puno krvi, tako puno mrtvih. Svi su putevi isti, dok sam tražio i tražio. Zašto mi nitko nije rekao gdje se nalaziš Belle?
Ja sam slika. Ja sam malina, marelica, ribizla, jagoda, ja sam početak pola sata, ja sam ružičasta, kadmijum crevna, alizarin crimison, karmin, Madder rose, vermilion. Ja sam zanos, ja sam vrlo oštećena realnost, mirišem na pjenušavu morsku vodu, ja sam otjelovljeno stanje milosti. Ja sam postojanje tako jednostavno veliko, kao velika crna Stvar. Meni je potrebno sve. Ja sam sjećanje na Rajski vrt. Ja sam autentično tjelo, odgovor, preobrazba, užas uzroka.
Opet si ispred mene. Sada se hvatam za tebe postupkom koji sam uvježbao gledajući, gledajući. Kako se zoveš? Belle d'Eau. Zašto mi daješ tako malo? Zašto moram pogađati tvoje zavijene prostore. Želim zakoračiti u tvoju kuću, Belle. Čuješ li? Spusti zastore. Pusti jutro da uđe u sobu. Nebo je čisto. Rosa visi na pejsažu. Trideset i tri puta sam te gledao i trideset i tri puta sam se zbunio. Zašto.
Ja sam slika. Vjeruj mi. Ja sam kreirana za tebe.
Suviše si me zbunila, previše si me iscrpila a još mi nisi rekla tko si. Da li si ti mjesto u povijesti?
Ja sam ono što gledaš a što ne vidiš. No progledaju neki ali moraju baciti sa sebe staru kožu i baciti sa sebe iznošene riječi i oguliti nožem sa tijela svoga masne misli , ispuhati svoje kosti od tuđih poslovica, dobro pročistiti nos od općih dosjetki i naročito istrljati oči vodom koja je sedam puta bila nošena pod nebo kako bi skinula sram koji se kao kuga priljepi od drugih ljudi.
Mene moraš gledati bez srama i bez primisli, što bi netko rekao da ti bez srama gledaš ono čega se on srami. Komplicirano ali oslobađajuće.
Ja sam najljepša stvar na svijetu, mene su dodavali iz ruke u ruku, stoljećima su na mene pazili i dodavali su onima koji su mogli primiti toliko a da ne puknu od ljepote. Jer ima dovoljno onih koji su pucali od moje težine ali sretno su umirali i nije im bilo žao.

Iz zbirke CONDITIO HUMANA

Jakov Radovčić, muzejski savjetnik

u Geološko-paleontološkom odjelu Hrvatskoga prirodoslovnog muzeja

Koje osobitosti uzdižu čovjeka kao jedinstvenu vrstu, vrstu koja kroz tvorbu i mogućnost očitavanja znakovlja drugih, može spoznavati svoj eterični univerzum te krenuti prema svijetu metafizike i onostranosti? U svijetu prirode jedino je čovjek, Homo sapiens, misleća vrsta. Prožimajući iskustvo i sposobnost pune imaginacije, čovjek je ujedno i jedino simboličko prirodno biće koje je spoznajno usvojilo mogućnosti produciranja raznovrsnih artefakata i tvorbu različitog znakovlja kao bitnih odrednica svoje kulture i stvaralaštva.
Koje su tajne misaonih sklopova koje nalazimo u iskonima i počecima umjetnosti i što stoji u temeljima entoptičkog znakovlja kojim se tako često služe umjetnici i kojim se služila Izabela? Transcendentalnost, nastojanje čovjeka za preobrazbom u vječno i traženje vizija vječnosti, dio su religijskih sustava svojstvenih različitim kulturama u svim vremenima našega postojanja. Svi mi u zamršenosti svoga bića neprestano doživljavamo i proživljavamo brojne kozmološke, magijske i funkcionalne sprege kroz simboličko znakovlje metafizičkih poruka umjetnosti.
Grafički listovi Izabele Šimunović su arhetipski otisci iskonskih podsvjesno-misaonih sklopova koji su zajednički svim ljudima. U svim prostorima, ali i u svim vremenima filogenetskog ili ontogenetskog statusa od kamenodobnih, prapovijesnih vremena, do našega moderniteta. Izabela se svojim nepatvorenim senzibilitetom okrenula tvorbi specifičnog, univerzalnog znakovlja kao čiste misaone poruke. Živeći u urbanitetu suvremene hrvatske svakodnevice Izabela se instiktivno okrenula iskonima ljudskih prapočetaka, samom arhetipu kao izvorišnoj umjetničkoj matrici, gradeći strpljivo kroz svoj umjetnički izričaj jedinstveni svevremenski sustav piktograma, univerzalno likovno pismo koje s lakoćom iščitavamo.
Umjetnost se može promatrati i doživljavati s aspekta njenog okruženja ili pak iz motrišta različitih estetskih načela. Naša kultura sve više se izriče i prenosi likovnom porukom koje je zapravo svedena na znakovlje prvobitne arhajske i arhetipske, izvorišne umjetnosti.
Instinktivno osjetivši da povratak izvorima arhetipske umjetnosti kamenog doba
kroz tvorbu jednostavnog petroglifia i piktografa savršeno korespondira sa vremenom u kojem živimo, Izabela nam je ostavila kristalno čiste i jasne OTISKE DUŠE. Rukopis kojeg razumijemo.

Ian Tattersall
Antropološki odjel
Američki prirodoslovni muzej, New York

S ranim odlaskom Izabele Šimunović svijet umjetnosti izgubio je izuzetnu prisutnost i zamršen izričaj suprotnosti. Pojavno, Izabela je bila puno veća od života: robustno lijepa žena s plemenitom i otvorenom osobnošću koja je mogla ispuniti i najveći prostor. Pa ipak, stvorila je minucioznu umjetnost, krhku i tajanstvenu, namjerno zauzdanu, provokativnu samo na najsuptilnijoj razini. Možda još i važnije, slike koje je tako spretno stvarala same pokazuju sličnu intrigantnu dvojnost. One se istovremeno odnose na ono najudaljenije od prošlih i na ono najeteričnije od svih budućih života; prizivaju kolektivnu svijest čak i dok utjelovljuju posve osobnu viziju. Još i više, oslobođena jednostavnost ovih istovremeno jakih i nježnih radova ne samo da govori izravno u nešto duboko u gledateljevu unutarnjem biću, već i priziva more predodžbi. Sljedstveno, dok umjetnost Izabele Šimunović ostaje usidrena u ovome svijetu, ona ga istovremeno uspijeva natkriliti. To je istinski uznemirujuća umjetnost, što dosiže najdublje zajedničke pore ljudskoga duha na izrazito sebi svojstven način.
Kamo bi Izabela usmjerila svoju moćnu, otmjenu i nadasve osebujnu viziju, više nikada nećemo saznati; ali posjetitelji ove retrospektivne izložbe njenih radova biti će iskreno dirnuti i zahvalni za sve što je postigla u svome kratkom životu.