PREDGOVOR

Postoje stanovite točke u kojima se stapaju iskustvo i
imaginacija, prošlo i sadašnje; jedna je od njih i djelo
Izabele Šimunović. Njezini prividno jednostavni likovi
istodobno evociraju bezvremeni svijet "primitivnoga"
špiljskog umjetnika i do same srži moderan senzibilitet.
Svedeni na apsolutno najbitnije elemente, i oživljeni dra-
matičnim kontrastiranjem boje, Izabelini nas likovi iz
zemaljskoga svijeta prenose u eterični univerzum gdje
oblici plutaju u prostom, a ipak su usidreni u ljudskome
iskustvu. U današnje doba prava je rijetkost kad se može
posvjedočiti o otkriću novog, uzbudljivog i inovativnog
umjetnika koji s tolikom jednostavnošću i skladom
povezuje imaginaciju i osjećaj. Izabela je, u tom pogledu,
doista jedinstvena, i po načinu prezentacije i po temama
koje bira. U ovo doba kad zamršene stvari i tehnologija
pobuduju pravo idolopoklonstvo, i kad vladaju svakim
aspektom života, Izabelin nas rad osvježava i učvršćuje u
uvjerenju daje i on, poput prirode, povezan s biti ljudske
duše.

IAN TATTERSALL
Antropološki odjel Američkog prirodoslovnog muzeja, New York
Department of Anthropology, American Museum of Natural History, New York

JEFFREY SCHWARTZ
Antropološki odjel Sveučilišta Pittsburgh

OBZORI POČETAKA I ARHETIPOVI

Jakov Radovčić

Promatrajući grafičke listove Izabele Šimunović namah sam se prisjetio svega onoga sto sam dotad godinama - upoznavajući se i proučavajući najtanje i najspontanije iskone ljudskosti i ljudskoga - vidio u brojnim muzejima, literaturi, ali i na arheološkim lokalitetima... Prijatelju, s kojim sam gledao Izabelino likovno stvaralaštvo, izustio sam zasigumo posve subjektivno i stoga, valjda, potiho: "Pa to slici onom arhetipskom slikarstvu, slikarstvu kamenog doba..."Arhetip je, podučavaju nas rječnici, viseznačna imenica. Njome se imenuju uzori ili modeli, a i izvorni nesačuvani rukopisi koji se daju rekonstruirati. To može označiti i prvi tiskarski otisak ili primjerak novog izdanja, ali ta riječ može iskazivati i mnogo zamršeniju stranu ljudskog djelovanja. U psihoanalizi arhetip je iskonski podsvjesno misaoni motiv zajednički svim ljudima - I otuda mi je, vjerojatno, Izabelino slikarstvo - mada samosvojno - bilo prepoznatljivo i usporedivo sa začecima umjetničkog iskaza pradavnog, pretpovijesnog čovjeka. Prikazi sličnih motiva, linije, boje... sve mije nalikovalo negdje več doživljenom, ali je tu bo: odmah osjetiti izraženu osobnost i njenu slikarsku inovaciju. Isto tako, Izabelina grafika mi je nalikovala drevnom umijeću, ali i umjetnosti sjevernoameričkih Indijanaca, a onda pomalo i likovnom izrazu australskih domorodaca. Podsjećala me na umjetnost afričkih Bušmana i mnogih drugih suvremenih plemena Crnog kontinenta. Tu sam našao više od pet tisuća godina u pustinjskim stijenama i pijesku Sahara. Bilo je to u doba kad su tamo bili još plodni pašnjaci i današnje more pustinje tek dio sveukupnog, pretpotopnog, cirkummediteranskog Rajskog vrta. Prva spoznaja o postojanju pretpovijesne umjetnosti začela se šezdesetih godina prošlog stoljeća u Francuskoj. Tadašnji su pretpovjesničari na kamenodobnim artefaktima počeli razaznavati likovne prikaze i dekorativne elemente kao znakove određenja pojedinih kamenih ili koštanih predmeta. Tih godina, zabilježeno je, kako je jedan znatiželjni Španjolac, tumarajući blagim sredozemnim krajolikom mjesta Santillana del Mar, zagubio svog psa. Pasje proganjao lisicu. Vlasnik se začudio kad je lavež njegova psa dolazio iz nekog dalekog prostora. Ubrzo je shvatio kako se njegov kućni ljubimac strmoglavio u neku pukotinu, a razgrnuvši okoino grmlje otkrio je uzak prolaz u podzemni hodnik. Tako je otkrivena Altamira. Sedamdeset godina nakon toga, jedan drugi zagubljeni "najstariji ljudski pratitelj" razotkrio je svom vlasniku Lascaux. Nakon otkrića Altamire prošlo je test godina sve dok jednog ljetnog dana na svoje imanje pokraj špilje nije pristigao Marcelino de Sautuola. Kad su mu radnici pričali o otkriću Altamire, de Sautuola je, s obzirom na svoje zanimanje za pretpovijest, započeo iskopavanja spiijskih taložina, ne bi li pronašao pretpovijesne artefakte. Kopao je gotovo četiri godine, a onda ga je jednog ljetnog dana 1879. godine, dok je u tamnom jarku špilje pretraživao zemlju, prenuo krik njegove kčerkice. Djevojčiica Maria trčkarala je špiljom i tamo gdje je zapazila odsjaj svjetlosti podigla je svoj pogled i uzviknula: "Papa, mira toros pintados!" Dotrčavši blizu Marie, otac je usmjerio svjetlo tamo gdje mu je djevojčica pokazivala prstom. Pod slabom rasvjetom ugledao je sliku velikog bizona, zatim drugu, pa jos jednu... Na neravnoj stijeni špilje sve su bile obojane živim bojama, svježe i čiste kao da su tek nedavno dovršene. Prvostvorena, prvobitna umjetnost bijesnula je u gornjem paleolitiku, prije tridesetak do četrdesetak tisuća godina. Ona, po nekim antropolozima, određuje i samu pojavu naše ljudske vrste, sapientnog, mislećeg čovjeka. Pojava umjetnosti u gornjem paleolitiku označila je i temeljnu prekretnicu i razvoj dodatne uljudbe čovjeka. I kao stoje to bila vatra, zatim govor, pojava umjetnosti bilaje dodatni način ljudske komunikacije, komunikacije izvedene iz apstrakcije grafičkih simbola i crteža, petroglifa i piktografa kamenog doba.Daleka, pretpovijesna umjetnost kamenog doba mje nastala iz potrebe uljepšavanja covječjeg neposrednog okoliša. Njen postanak proizlazi iz ozračja magičinosti i religijskih svetkovina, iz nužnosti obraćanja i molitve pomoći. U opstanku ljudske vrste stoji briga za potomstvo, ali i prehrana je svakodnevno preživljavanje. Uz takve iskaze opstojnosti slijedi i daleka nada u život nakon smrti. To je zapravo opsesija pojedinca, a ona je sigumo zasijana van samog ljudskog života i njegova znakovlja. To pak znakovlje teško je spoznati, a još teže predočiti.U počecima, umjetnost kamenog doba nastajala je u zakloništima, pri ulazima u podzemne prostore, a onda, ona se stvara u većoj dubini. Ta promjena očituje kako pobude i rad umjetnika nisu samo zadovoljenje estetskog užitka. Umjetnički prikazi nisu u prostoru ljudske svakodnevice, već se skrivaju u tamnim prostorima pećina. Hodočašća tim mjestima bila su vjerojatno ritualan čin. Sve to ukazuje nam kako je potreba za umjetničkim iskazom nadnaravno ljudsko obilježje. Kazu mjesta nastanka prvodobne umjetnosti bila su svetišta.Slike gomjopaleolitifike umjetnosti realistički su prikazi životinja. Ponekad su te životinje oslikane kao stada, nekad kao splet rogovlja iza kojeg se nazire tek pokoji oris životinje.
Neke životinje su uprizorene u skotnom stanju.Tehnika izrade slika jasni su orisi životinje izvučeni graviranjem ili bojanjem. Plitko gravirane konture ispunjene su crnom bojom, a tijelo je bojano crvenom ili zutom bojom. Glave su najčešće ocrnjene. Mnogi detaiji paleolitičkih slika jasno nam pokazuju da iza te umjetnosti postoji nesto više od estetskog izričaja pojedinca.Umjetnost starijeg kamenog doba, kao i umjetnost mnogih lovačkih plemena, prikupljača plodina i nomada, u osnovi je '"animalistička". Životinjski svijet koji promatra umjetnik prikazuje u stiliziranom izrazu. Životinje su orisane "visokim stupnjem artističke perfekcije", prepoznatljive, čiste i jasne u boji i obliku. No, pored takvih slika životinjskog svijeta, pretpovijesni umjetnik ostavio nam je i niz svojih poruka. To su znakovi apstraktnih oblika koje još uvijek ne mozemo pročitati. To su znakovi umjetnika ili ideomorn, zatim tektimorii, i dr. To su moguće tajni znakovi u koje nam je teško proniknuti. Kad bismo možda u tome nekom nadnaravnom moći uspjeli, možda bismo zašli i u dušu tog pradavnog stvaratelja.
Označavanje pretpovijesnih artefakata i umjetnički prikazi po špiljskim prostorima prije deset, dvadeset ili trideset tisuća godina, samo su prividno nesustavno izvedeni. Antropolozi su već odavno uočili svojevrsna pravila pojavljivanja dekorativnih počela ili zamršenijih likovnih sklopova. Na predmetima koji su očito bili namijenjeni kratkotrajnoj upotrebi iscrtavanje znakovlja bilo je jednostavno. Nasuprot tome, postojali su predmeti o kojima su ljudi skrbili duže vrijeme. Njihovo označavanje bilo je izvedenije, mukotrpno i posve
realističko. Različite životinje, zapažamo, oslikavaju se različitim načinom ili pak u različitom spletu.Oris pretpovijesnog bizona mozemo tako pronaći na kamenoj pločici ili na stijeni pećine, ali se on gotovo nikad ne prikazuje na neke druge načine. Prikazi konja izvodili su se tako na ulomcima rogovlja, a pojavljuju se i određene kombinacije isprepletenosti životinjskih likova. Konj se vezuje uz jelena, ali na predmetima izostaje njegova sveza s bizonom. Jelen je bio najčešća lovna životinja, on je prikazan na izdubljenom stijenju, ali se rijetko boji polikromatskim pigmentom. Leroi-Gourhan, poznati francuski antropolog, tumačio je takvu paleolitsku umjetnost odrazom zamršenih odnosa postavljenih i izvedenih iz dugog slijeda usmene predaje. Ti odnosi izvirali su iz sveakupnih iskustava, znanja, vjerovanja, mitova i priča. Istrazivači paleolitske umjetnosti slažu se u jednom zaključku: pojavljivanje životinja i znakova na stijenama pećina nije slućajno. Jedan splet životinja i znakovlja vezan je stalno uz neki drugi splet. Konji se pojavljuju uz bizone, a njihovi se prikazi nalaze u središnjim prostorima podzemnih dvorana. No, zapaženo je, prikazi ljudi ili zvijeri obično su izvedeni u nedostupnim dijelovima podzemnih šupljina.
Kad je Europljanima razotkrivena umjetnost pretpovijesnog čovjeka, tek u prvim desetljećima prošlog stoljeća, s njihovih estetskih polazišta teško je bilo dokučiti "umjetnost" dalekih vremena i gotovo nepoznatih i neshvatljivih ljudi. Razlozi tome bili su gotovo naivno europsko određenje i izričaj estetskih vrijednosti. Europska definicija umjetnosti postavljena je na njenim mjerilima Ijepote i običajnih ljudskih užitaka. Danas, na kraju dvadesetog stoljeća i na srazu tisućljeća, naučili smo da su estetske vrijednosti utopljene u cjelokupno drustveno, političko, gospodarsko ali i religijsko značenje i određenje. Kada je početkom 20. st. spiijsko slikarstvo pretpovijesnog čovjeka prihvaćeno kao njegova autentična umjetnost, bila je to posljedica otkrića sto je Europljanin poćeo razumijevati kontekst likovnog iskaza izvaneuropskih svjetonazora. Etnolozi su tako otkrivali, npr. totemizam, posebnost, gotovo magičnost odnosa čovjeka i životinje. To je pak navodilo na promišljanja kako je "umjetnost s kraja kamenog doba" tek puki odraz magijskih vjerovanja, vjerovanja kojima se povodio pretpovijesni čovjek kako bi sebi priskrbio obilniju lovinu. Francuski pretpovjesničar Abbe Henri Breuil, pedesetih je godina promišljao kako je gomjopaleolitski lovac zašao u dubine podzemnih prostora kako bi uzvisio svoje lovne rituale. Životinje su bivale ritualno ubijane iscrtavanjem bodeža i rana. Nejasni okolni znakovi tumačeni su kao zamke ili mreže, a njihov raspored trebao je opet osigurati uspješan lov. ljudi su tako, po Breuilu, izvodeći svoje rituale nastojali kontrolirati kako lovca tako i lovinu. Takvi ritualni obredi bili su u službi uvođenja mladeži, inicijacije, u običaje svijeta odraslih. Još i danas, potkraj stoljeća, postoje slične prosudbe o takvim začecima umjetnosti. Postoje o tome i suprotna gledišta. Oko petnaestak postotaka narisanih ili ugraviranih životinjskih prikaza imaju grafičke znakove koji se mogu protumačiiti kao bodeži ili rane, ali ti znakovi isto tako mogu biti i simboli čije pravo značenje ostaje tajna. Štoviše, u najnovije vrijeme zapaženo je kako sveukupnost likovnog izraza, koji bi se mogao pripisati magiji lovstva, ne odražava odnose izmedu najčešće iscrtavao konje i goveda. Značenje, dakle, tih znakovlja i simbola bilo je, a i sada je, predmetom brojnih rasprava. Tako Leroi-Gourhan otklanja tumačenje po kojem je pretpovijesno znakovlje tek prikaz bodeža ili rana. On im pridaje značenja koja proizlaze iz seksualnih odnosa, pa nam ukazuje da je kozmologija kulture gomjeg paleolitika odraz podjele na svijet muškarca i muškosti i svijet žene i ženstvenosti. Muško znakovlje i životinje uvijek su sparene sa ženskim znakovljem i životinjama. Oni se nalaze u nekoj vrsti komplementamih suprotnosti. Na kraju svog životnog puta i sam je Leroi-Gourhan odustao od toga svog hipotetičkog modela tumačenja prvodobne i izvorišne - umjetnosti. No, znanstvenici, posebice pretpovjesničari, koji proučavaju umjetnost paleolitika, i dalje nastoje vjerodostojno protumačiti apstraktno znakovlje pretpovijesnog čovjeka. Ostaje im to jedna od najvećih zagonetki arheologije i antropologije.
U novije vrijeme, pisac brojnih znanstveno-populamih knjiga o pret povijesnom čovjeku i pračovjeku, John Pfeiffer, promislio je o dodatnom objašnjenju pradavnog špijskog slikarstva. Sučelice Leroi-Gourhanovu strukturalističikom pristupu, Pfeiffer se suočava činjenicom kako špilja, kao svijet mraka i podzemlja, u čovjeku izaziva nove osjećaje i budi posve drugu psihu. Danas, kad posjećujemo takva mjesta, hodamo pod električnim lampama osvijetljenim, sigurim stazama nasih prethodnika. Prije desetine tisučljeća iskustva i znanja pretpovijesnih ljudi i umjetnika bila su posve druga. Slabašno i tinjajuće svjetio bakiji ili lojanica u podzemnom sustavu tijesnih hodnika ili ovećih tektonskih prostora stvorit će laka priviđenja i halucinantna stanja. Životinje će se kretati i hroptati. Ustrašenost i emocionalna napetost na odizanju svijesti, a potom slika bizona kako u naravnoj veličini prodire iz mraka, izazvat te izuzetno dramatsko stanje. U takvom stanju svatko je bio podložan sugestiji. Pfeiffer, stoga, zaključuje kako su to bili trenutci kada su se mladima prenosila najuzvišenija kultuma iskustva odraslih.
Nedavno su, 1988. g., američki antropolozi David Lewis-Williams i ThomasDowson iznijeli izazovnu hipotezu koju temelje na svojim etno-arheološkim proučavanjima pojave umjetnosti juznoafričkih Bušmana. Slike piktografski iscrtane po stijenama koje čine zivotni okoliš plemena San, nalik su paleolitskoj umjetnosti, ali i umjetničkom iskazu drugih prvodobnih plemena. Proučavajući umjetnost i znakovlje Sana, istrazivaći su otkrili kako umjetnik stvara u stanju samoizazvanog transa. Podaci psiholoških istraživanja pokazuju da se zbog transa stanje izmijenjene psihe očituje halucinogenim i dužim razdobljem osjećajnih depresija. U torn stanju ljudski mozak i ljudsko oko zajednički stvaraju tek mali mogući splet geometrijskih liko- znakovi. Lewis i Williams, fznakove u Lascauxu, u svojoj raspravi naslovljenoj "Znakovi svih vremen entoptičke pojave u gomjopaleolitičkoj umjetnosti" (1988.) umjetnost Sana povezuju s pretpovijesnom
europskom umjetnošću. To nas opet upućuje kako je paleolitsko slikarstvo nastalo u izmijenjenom stanju svijesti, ili, kako su barem neke slike i znakovlje orisani umjetničkom rukom čovjeka koji proživljava ta stanja. Znademo da začeci religije sežu u još stanju, daleku prošlost. Očovječenje čovjeka i misao da je umjetnost proistekla iz religijskih sfera ima sve više znanstvenih potpora. Transcendentalnost, nastojanje čovjeka za preobrazbom u vječno i traženje vizija vječnosti samo su dio religijskih sustava mnogih kultura. Gomjopaleolitski su ljudi, kao i ljudi izvan naših civilizacija, samo stvorenja isprepletena i zamršena kao i mi danas. Ponekad smo i sami sposobni ispreplesti i doživjeti brojne kozmološke, magijske ili pak funkcionalne sprege u samo jednom znakovlju. Kad sam prije nekoliko godina dočekao priliku svojim očima ugledati veličinu i čudesnost Lascauxa, u svijetu podzemlja i mraka najviše su me se dojmile boje te pretpovijesne umjetnosti. Umišljajući mračnost ljudske prošlosti bio sam zadivljen živim koloritom tog slikarstva. Čudio sam se umjetnikovoj moći da u svijetu tame iznalazi tako prozračne, čiste i sjajne boje. Žuta, crvena, crvena na žutoj, crta bistrog okera i crna na bijeloj, bile su boje linija koje su vijugale neznanim prostorom podzemnih stijena. Kristalasti stalaktiti i lomovi našeg svjetia uvlačili su nas u svijet imaginacije, i tu je mogao prestati svijet u kojem kao obični smrtnici živimo.Treba li nas začuditi stoje prvostvoreni umjetnički izričaj ponekad nalik i dječjem izričaju. Iz prapočetka umjetnosti znakovlje života gotovo je univerzalno. Ono je, znademo, nezavisno izvedeno. Proteže se medu ljudima svih kontinenata i traje tisućljećima. To znakovlje je, dakle, kao misaoni motiv, kao svima prepoznatljiv oris, jednostavno sjemenka i klica koja niče bez obzira na vrijeme i prostor. Ono je zasigurno podsvijest našeg mentalnog sklopa, našeg bitka i ljudskog određenja. To je onda arhetip, izvorišna matrica sveukupnog grafičkog oblikovanja. Napokon, priupitati se je li stoga meni Izabelin crtež misano čist, jasan i estetski blizak, ili je meni, s obzirom na našu suvremenost, njen crtez estetičan jer jeistinski nepatvoren, ili mi je opet neki ideomorfni signal koji se preklapa s mojim traganjima? Zasto se antropologija bavi izučavanjem tzv. prvobitne, primitivne ili, bolje reći, izvorišne umjetnosti davnih i nama dalekih ljudskih skupina. Jednostavno stoga sto je ta umjetnost dio opće ljudske baštine i kulture. Antropolog, stoga, promatra umjetnost u njenom kultumom okruženju, a povjesničar umjetnosti ili likovni kritičar o toj ljudskoj djelatnosti više govore s estetskih načela. Čini se da je njima manje zanimljiva namjena ili povijest artefakta u kulturi gdje je on nastao. U svakom cjelovitom izučiavanju umjetnosti neke skupine ili zajednice nužno je i poznavanje opće kulture ljudi iz koje je ta umjetnost proistekla. Nama je - s kulturnom baštinom Zapadnog svijeta - u suočenju s umjetnošću, npr., Istoka a umjetnost počesto neshvatljiva. Tek kada se upoznamo sa širinom kulture i baštine tog Istoka, onda i na drugi način cijenimo tu umjetnost. Isto tako, stoljeća i velike prostore europske umjetnosti teško je dokučiti bez nasih sveopćih znanja o krščanstvu ili Crkvi. I tako, sto se više udaljavamo, u vremenu ili prostom, od kulture u kojoj živimo, potrebitije nam je sve bolje poznavanje temelja drugih kultura. U proučavanju izvorisne umjetnosti kamenodobnog čovjeka, ili umjetnosti sjevemoameričkih Indijanaca ili australskih urodenika, antropolog mora proniknuti u odnose tih ljudi prema umjetnosti, prema umjetniku, ali i njegov polozaj u dotičnoj zajednici. Nastojimo spoznati sto je u osnovi umjetnikove motivacije i tko ga je učio negovu umjetničkom izričaju? Napokon, pitati nam se kako se umjetničke izrađevine koriste u kulturi njenih stvaratelja. Razlike u kategorizaciji umjetničkog izričaja, umijeća, vještine izrade rukotvorina i u raspoznavanju artefakta proizlaze iz povijesnog pristupa istraživanju visokih civilizacija. Povjesničari umjetnosti, estetičari i filozofi naših kultura vec dugo istražuju i analiziraju stvaralački postupak pa i kreativnost nekog umjetnika ili umjetnosti.
Počesto se zaboravlja da umjetnik, posebice likovni umjetnik, stvara ili sriće svoju poruku na samo sebi svojstven način. On se najčesće ne može ni iskazati u dnigom mediju. Ako slikar iznese svoju poruku svojim grafičkim znakom, zašto bismo od njega tražili prijevod na govomi medij komunikacije? Naša kultura uglavnom se verbalno izriće i prenosi, a postoji tendencija da sve oblike ljudske komunikacije svedemo na riječi. Zašto bi slike imale naslov? Zasto ih ne identificiramo bojama, npr.: "Žuto na cmom","Crveno i žuto" itd. Zašto se, uostalom, umjetnik ili pjesnik ne bi razlikovao od drugih.Život s umjetnikom, neposredno upoznavanje s njegovim stvaranjem i uzajamni odnosi prema kulturi zajednice kojoj pripada, kao i odnos društva prema njemu, najbolje će nas uputiti na odgovore prema postavljenim pitanjima. Nemoguće je progovoriti o umjetniku, a ne po gov umjetnicki odabir i izraz. Odnosi se m to ne samo na likovnjaka nego i na pripovjedača, glazbenika i plesača. Svaka zajednica stvara svoje umjetnike kao što njeguje svoje vlastite odnose prema umjetniku. Umjetnik, pak, izrađuje svoje umjetnine kao pojedinac, ali i kao pripadnik svoje skupine. To ponekad može biti kao dio općeg rituala i odraz je duhovnog stanja cjelokupne skupine. Doista, izmedu u svijetu najstarijeg poznatog likovnog prikaza i slikarstva iz špilje Lascaux prohujalo je više stoIjeća negoli izmedu nastanka umjetnosti Lascauxa i Picassa. I zasto se u tim mnogim tisucljećima i širokim prostorima pozornost umjetnika okreće opet istim ili sličnim motivima, zašto se odabiru te čiste boje i zasto se ponavlja slika slikana sličnom t i snagom simbola? Prije desetke tisuća godina nagnalo umjetnika gornjeg paleolitika da u mraku dubokih spilja, svijetlom bakiji, na ne ravnu kamenu plohu iscrtava i opet iscrtava bizona ili jelena...?
Zasto Izabela u našem svijetu slika svoje krave i druge njoj poznate životinje? Zasto smo htjeli njenu izložbu postaviti u prirodoslovnom muzeju?Nakon dugog slijeda kultumih epoha, razvoja čovjeka i civilizacija, u vrijeme kad zive naši ili bliski nam naraštaji naših djedova, najčešce smo se skloni prikloniti onim civilizacijskim vertikalama koje su postavljene daleko od ljudske pretpovijesti i svijeta koji ne pripada našoj civilizaciji. No, privlačnost, isčitavanje i razumijevanje, npr.,paleolitske umjetnosti, njezinih arhetipova ili umjetnosti prvobitne ili izvorišne umjetnosti, vodi nas prema poštivanju tih nama dalekih polazišta. Postanak nadnaravnih misaonih sklopova i nase vječno ljudsko i gotovo svakodnevno vradanje i obradanje izvorima čini nam tako bliskim arhetipove umjetnosti kamenog doba, indijanskih petroglifa i piktografa Bušmana. Kada otkrivamo njihovu, i ne samo njihovu, umjetnost, onda vjerojatno raspoznajemo istinu za koju je Teilhard de Chardin rekao:"... ono što stvamo otkrivamo u našim počecima i nasem djetinjstvu otkrivamo sebi ona ista bitna htijenja koja su u dubini naših duša."

IZABELINA PJESMA SUNCU
Frane Paro
Kad je Bog u sivom pravijeku stvarao stvari
stvorio je Sunce;a ono izlazi, zaiazi i opet se vraća.
Stvorio je Mjesec;
on izlazi, zaiazi i vraca se opet.
Stvorio je čovjeka;
on dode, nestane i više se ne vraća.
Dinka, Sudan, Istočna Afrika,
iz zbirke pjesama
"Ptica u oku sunca",
Zagreb, "Znanje", 1958.

Sunce, rijeka, stable, govedo... Znakovi koji se susreću.Ponekad isti - a ipak na svoj način drukčiji - susrecu se tako znakovi stabala, voda, sunaca i goveda u svojim zvjezdokretnim konstelacijama. Ne prepoznaju se vidom već njuhom i sluhom. (Zar su to samo znakovi?)Stable veliko i plavo. Stablo smeđe i maleno. Goveda crvena i cma na trenutak zastala uz žute. Osluškuju...dugo... u vječnost. Tihi vrt edenski, natopljen tolerancijom bića koja su svjesna svojeg u-sve-vrijeme-prisuca pod vječnim okom trajno odiazečeg i dolazećeg sunca. Alkadija djetinjstva; zaumna zemlja praotaca.
To je, donekle, naznačeni svijet drvoreznih piktograma Izabele Šimunović. Poput pjesama opojne jednostavnosti ova je Izabelina "knjiga grafičkih stihova", za koje je sama izmislila znakovno pismo, I prostodušnija u svojoj čistoci od svih mogućih verbalnih opisa. Nećemo otvarati pitanje otkud Izabeli, rođenoj i odrasloj u velikom gradu, ovi znakovi. Važnije je m znati da do njih nije došla listajući monografije o pećinskoj umjetnosti, već je - pomno u drvu izrezujući jednostavne likove biblijskih, ljudskom biću bliskih oblika flore i faune - skupila svoj stigmatični orbis pictus (kao sto botaničar skuplja svoj herbarij). Znakovima-slikama, znakovima-riječima, znakovima-idejama iz svoje je zbirke, postupkom pjesnika, graditelja snova, mogia sloziti poetske likovne metafore i tiskom upečatiti slike pamćenja iz djetinjstva ljudske vrste. Te slike, iznenađujuće iznikle na asfaltu, zapravo su matrice mnogih mitskih obrazaca umrlih i živih civilizacija.Grafika u svojoj biti jest pečat, autentičan trag bojom i tiskom položen na svog nositelja. Zbog složenosti nekih grafičkih postupaka, neobuzdane mašte i seiizibiliteta stvaratelja, takvu je grafičku primarnost na suvremenim tiskopisima često teško otkriti. Izabela nam, medutim, raskošno raskriljuje to graficko prapočelo bez zaglušujućeg zova bubnjeva umjetnikova ega, ili sirenske pjesme tehničke virtuoznosti, bez semantičke magle podignute izmedu razloga djela i gledatelja. Sasvim je akademsko pitanje u kojoj je mjeri Izabela racionalno predumislila svoj projekt : je li slijedila tragove arhetipskih snova na putu prema izgubljenom raju ljudi, ili je "pustila na pašu" svojintuitivni likovni refleks.
Sve je na tim listovima jasno: crno, crveno, zeleno, smeđe na prosiljenoj potki sirovo lijevana papira. Svoj neodoljivi sarm izabelini piktografi crpe iz sretnog podudaranja prirodnosti materijala i prirodnosti postupka. Upravo zbog te uvjerljive prirodnosti - čiste kao gorski izvor i okrepljujuće kao majčino mlijeko - ovim grafičkim listovima vjerujemo laka srca, potpuno razoružani njihovom pitkom jednostavnošću.