U zemlji arhetipa ideja , Izabela je oduvijek bila djevojčica. Čista i svečana lica, krupno ispletenih pletenica, s košarom u ruci, hodala je morskim žalom.
U zemlji arhetipa ideja ne postoji vrijeme; činilo joj se kao da su svi trenuci isti, isti brjegovi, isto more, isti iskoraci.
Šetala je prostranom pješčanom plažom koja je sezala do borovitih kamenih obala.
Na njenim pak stranama obala je bila brjegovita. Zemlja crvena, žuta, rahla, gotovo nestvarna kao da se zaustavila, na pola puta između materjalizacije pijeska u ilovaču, bila je na vrhovima obrubljena žutozelenom travom.
Brjegovi su činili svakojake igre, ponekad su joj izgledali kao otok, ponekad kao užasno strme litice, ponekad kao niske padine, a ponekad kao pravi brježuljci.
More je doista predstavljalo element vode, prelazeći zbog naleta vjetra iz ultramarina u čisti tirkiz.
Po boji mora, Izabela je pogađala oblik vjetra. Bila joj je to omiljela igra.
U zemlji arhetipa ideja, sve je bilo arhetip, tako su i žalom kojom je Izabela kročila, hodale životinje u punoj snazi.
Goveda, konji, bikovi a napose jeleni prolazili su ponekad snažno tupkajući galopom, zadojeni snagom čopora, ponekad dostojanstveno kao da šeću po paleolitskoj modnoj pisti.
U svijetu arhetipa ideja, muško je bila muškost, muževnost, grubost, falus, energija koja pokreće, snaga.
A žensko je bila ženskost, nježnost, materinstvo, obitelj, pasivna energija, zemlja i lončarstvo.
Čovjek je tamo, kako je to vidjela Izabela, osjećao najveću potrebu da zadovolji fizičko tijelo, otuda , lov, špilja, hrana, vatra – dakle osim grube fizičke snage da to iščini trebalo mu je jako osjetilno tijelo i vrlo bitna podrška mentalnog tijela. Ljudi su izlazili iz oblika zemljhe, visoki, crni, širokih ramena i jakih čeljusti, snažnih koraka. Kao u starim legendama umnožavali su se rukama slijepog kipara.
Ljudi su lovili životinje, zatvarali njihova astralna tijela u svoje tajanstvene crteže po špiljama i stijenju, iscrpljujući ih tako prije samog čina ubijanja i moleći bogove da se njihove duše što lakše stope s kolektivnom dušom životinja. Ljudi su koračali teškim, tmurnim stopama otiskujući svoje tragove u rubove pijeska koji se upravo na tom pijesku spaja s morem. U zemlji arhetipa ideja, Izabela je bila ta koja uglavnom doživljava. Njeno mladenačko lice posuto pjegama ponekad se doticalo moguće misije. Umorivši se od duge šetnje, polegla bi na zelenu travu gledajući praničke energije neba. Nakon nekgog vemane, zaspavši, usnila bi san o nekoj stvarnoj zemlji, o nekom stvarnom gradu, o velikom smeđem stroju koji je stvarao otiske baš kao zemlja crne ljude. U tom snu bila je već odrasla, duge kose, zavodljivih pokreta i odrješitih misli, samo ponekad u snu, sjedeći na obali mora, podsjećala je na onu drugu sebe.
U stvarnoj zemlji, u stvarnom gradu, u jednoj stvarnoj ulici bila je kuća, ta kuća je imala galeriju koja je bila ispunjena njenim otiscima. Ljudi su sa zanimanjem razgledali sve oko sebe, razugledali su otiske s onu stranu snova, neki su pili pića, a neki glodali kosti dobrih životinja. U kutu galerije stajale su pripitomnljene životinje kakvih s onu stranu snova nije bilo.
Odzvanjao je sat s gradkog tornja, vjetar je prolazio ulicom, dok je negdje oko pola noći Izabela legla u krevet i zaspala. Sanjala je sebe kao djevojčicu u zemlji arhetipa idejaq. Točno u sredini sna, dva su se sna susrela – onaj stvarni i onaj iz zemlje ideja. Od tog susreta vrijeme je počelo ići drugim tijekom.

Josip Zanki, 1999