Zbog toga sam osobito sretan što je mogu pozdraviti i u Sofiji, europskom kulturnom centru u objedinjenoj Europi, u ovom hramu mladih i slobodnih ljudi, u povodu kulturne suradnje između Univerziteta „Kliment Ohridski“ , veleposlanstva RH u Sofiji, i grada Zagreba, koji je omogućio ovu izložbu, a osobito zahvaliti gospođi Lidiji Vlahovoj, kao i svima profesorima ovog uglednog Univerziteta, prijateljima, znancima i kolegama, koji su nas danas počastili svojim dolaskom. Izabela Šimunović kaže da se vratila u špilju, ali ako je ona u špilji, mnogi su još uvijek ostali na drvetu.

Slaven Perović

Pictures of all times

Writing about Izzy de la Soyo's work is understanding the liveliness of modern substrates: in her art, as well as in the art, and accordingly in the civilisation itself.
During the last several years since Izzy started to exhibit on the Australian scene, she has made a salto mortale. Jumping from neoneanderthalism, she ended up straight in the middle of neopostmodernism.
In her new incarnation Izzy introduces herself as a painter, although her way of thinking stays graphic. Along with classic painting tools, she also uses matrix. Her acrils on canvas are based in eclecticism. Therefore, they are full of parallel and vertical layers from milleniums of artistic heritage. Her expression belongs to all times. It is based on the universal view, it neither begins nor ends.
Like the majority of modern artists, especially the ones who are faithful to the old traditions, Izzy looks to the past with interest. She enters the dialogue with its brightest moments, which become the base of her newest phase. Conserving the richness of citations, she puts them into complex relationships of baroque diversity.
Her space has many layers. Its sedimentation is accentuated with full colors, white and black. Depths between those layers are the place of sacra conversatione between everything consumed until now and the archetipical Jesus, who is, although in different incarnations, the only possible for Izzy. Her return to figuration, which, depending on our abilities, talks to us with its understandible and clear language about its meaning and sense, is remarkable.
Izzy de la Soyo protureformatically uses the pictoresqueness of old and new layouts which cause our immediate reflex - we communicate with Jesus. Cool, with hope.

Zagreb, Saturday, September 25th, A.D. 2004

Slaven Perović

SLIKE SVEVREMENOSTI

Pisati o radovima Izzy de la Soyo znači shvatiti životnost podgrada nazocnih u sadašnjosti. Kako njezinoj tako i u onoj umjetnosti, a time i same uljudbe.
U nekoliko posljednjih godina, kada je Izzy počela izlagati na australskoj sceni, napravila je salto mortale. Odskocivši, od neoneandertalizma doskočila je usred neopostmoderne.
Njezini akrili na platnu, a ona je prvenstveno slikarica, cčak i kad radi grafike, utemeljeni su u eklekticizmu, a time uslojeni i vodoravno i okomito svim onim što su nam tisućljeca umjetničkog stvaranja ostavila u nasljeđe. Njezin je izraz svevremen, nema niti kraja niti početka. Temelj mu je svesagledivost.
Kao i večina suvremenih umjetnika, pogotovo onih vjernih starim tehnikama, Izzy sa zanimanjem promatra prošlost. Ulazi u dijalog s njezinim najsjajnijim trenucima i na njemu gradi svoju najnoviju fazu. Sačuvavši sjaj i raskoš samih citata smješta ih u složene odnose barokne razvedenosti.
Sama tehnologija rada temelji se na korištenju platna, kista i matrica kao osnovnih oruđa koja interaktivno stvaraju njezine kompozicije. Njihov je prostor slojevit, a sedimentalnost je naglašena bojama u punom sjaju pa crnom i bijelom. U tim dubinama i plicinama meduslojnosti odvija se sacra conversatione između svega do sada konzumiranog i, iako u raznim njegovim pojavnostima, za Izzy jedino mogućeg - arhetipskog Isusa. Ono što je vrlo znakovito u cijeloj priči je povratak figuraciji koja nam, oviseći o našim mogučnostima, svojim razumljivim i svima jasnim jezikom govori o svom smislu i značenju.
Izzy de la Soyo protureformacijski koristi slikovitost starih i novih predložaka na koje reagiramo uvjetovanim refleksom - saobraćamo s Isusom. Cool, ufajući se.

Zagreb, subota, 25. rujna A.D 2004.

Ja sam prava spiljska žena

Hrvatska umjetnica Izabela Šimunović postavila je u zagrebačkoj Kuli Lotrščak prvu izložbu nakon dvogodišnjeg boravka u Australiji, gdje je proučavala arhetipske simbole iz pećina u kojima su živjeli praljudi: za NCL govori o svojoj umjetnosti, te o svom životu u Australiji

Izabela Šimunović, hrvatska akademska slikarica, grafičarka scenografkinja i kostimografkinja, postavila je u zagrebačkoj Kuli Lotršcak svoju prvu izložbu nakon dvije godine izbivanja iz Hrvatske. Riječ je o grafikama pod nazivom ''Stisak'', otisnutim na rukom radenom nepalskom papiru, kojima se autorica vraća počecima nastanka čovjeka. Njezini motivi su krajnje pojednostavljene forme i likovi koji podsjećaju na špiljske slikarije pračovjeka. ''Rad mi se bazira na arhetipskim simbolima iz pećine. Svi su na Akademiji za uzore imali neke određene umjetnike, a ja sam odlučila otići tamo gdje još nitko nije bio. U špilju. Nekako sam se već onda 'popiknula' na taj svoj stil i ostala do danas pri tome'', objašnjava Izabela Šimunović. ''Kada su ljudi prvi put počeli slikati, pokušavali su si objasniti što, tko, s kim. To je ista stvar koja mene zanima kod mojih grafika. Zanimaju me medusobni odnosi geometrijskih tijela, odnos čovjeka i geometrijskog tijela, odnos životinje i čovjeka, odnosi komplementarnih boja.''

Njezine grafike nastaju na zanimljiv način. Rad počinje s kružnom pilom, kojom iz drva oblikuje svoje matrice. ''Bez pile mi jednostavno ne radi mozak'', kaže slikarica - grafičarka. ''Nekad mi se matrice javljaju u snovima, a nekad jednostavno ne mogu ni početi misliti dok ne vidim pilu. U načelu zamislim tisuću različitih matrica koje samo tiskam pomoću preše. Zato se izložba i zove stisak, pressing''. Matrice s kojima je zadovoljna odnosi u grafičku radionicu, gdje ih slaže u razne kombinacije, premaže bojom, prekrije papirom i provede kroz grafičku prešu. Za ovu se izložbu prvi put poigrala i s akrilom, oslikavši njime podlogu na koju je takoder prešom otisnula sliku. ''Ne znam kako bi se to zvalo. Tiskana slika, valjda'', pokušala je definirati takav način rada umjetnica. ''Mislim da završavam jednu fazu grafika kakve sam radila do sada i da je vrijeme za nove matrice i nove ideje. Stare sam matrice morala pospremiti u kutije i sada vječno počivaju u svojim malim grobovima'', najavljuje novosti u svom radu Izabela Šimunovic. Kako je rekao povjesničar umjetnosti i direktor Muzeja za umjetnost i obrt Miroslav Gašparović na otvorenju izložbe, njezin je stil krenuo u smjeru svojevrsne kaligrafije. Kao što je pračovjek u početku slikao samo likove i životinje, a s vremenom od likova počeo stvarati pismo kojim se izražavao, tako je i Izabela Šimunović do sada stvarala svoju abecedu. ''Sada sam negdje u 3000. godini prije nove ere. Do sada sam bila u špilji, sada pomalo izlazim iz nje.''

Nakon što se udala i preselila u Australiju, zaledila je svoju umjetničku karijeru u Europi i krenula ispočetka. ''U Australiji sam stvarno morala sve ispočetka; upoznati ljude, osmisliti marketing, prezentirati vlastiti imidž. Tamo je princip malo drugačiji nego ovdje. Anoniman umjetnik mora plaćati prostor galerije da bi uopće postavio izložbu, sve dok ne dode do nivoa kada galerija s njime ugovori posao'', priča umjetnica. ''Tamo nije bitno ima li netko završenu Akademiju ili kakvu umjetničku školu, važno je samo da li se to ljudima sviđa ili ne. Zato stalno treba raditi izložbe i promovirati samog sebe, dok tvoj rad ne postane prepoznatljiv."

Kako se u Hrvatskoj i Sloveniji prije odlaska u Australiju intenzivno bavila kazališnom scenografijom i kostimografijom, surađujući s imenima poput Krešimira Dolenčića i Luke Paljetka, sljedeci joj je izazov prihvatiti se filmske scenografije. Osim toga, željela bi se okušati i u filmskoj režiji, do cega će, kako kaže, doći kad-tad. ''To me oduvijek zanimalo, jer ovo što ja radim takoder je na neki način režija. Samo na papiru. Svaki slikar zapravo režira svoju sliku, samo je na filmu riječ o trodimenzionalnim likovima.'' Iako je prati reputacija kontroverzne osobe, za sebe kaže da je izrazito tradicionalna i klasična. Prava špiljska žena.

(NACIONAL,NO 410 :: 2003-09-23 Tatjana Simić)

NOVI UMJETNIČKI IZAZOVI IZABELE ŠIMUNOVIĆ

Nacionalni multikulturalni festival u Canberri/Uz izlozbu hrvatske slikarice Izabele Simunovic/Izlozba je dvossmislena,otkriva mnogo vise psiholoski prostor nego fizicko kretanje kroz vrijeme-zapisala je kriticarka Sonia Barron u Canberra Tmesu.U sklopu Nacionalnog multikulturalnog festivala koji se odrzava u australskom gradu Canberri proslog mjeseca u prostoru Street Theatre svečano je otvorena izložba hrvatske slikarice izabele Šimunović.Izlozbu su otvorili Branimir Muller, ministar savjetnik u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Australiji, Domenic Mico, ravnatelj Nacionalnog multikulturalnog festivala i Richard Refshauge, predsjednik Kulturnog vijeća ACT. Na izložbi je predstavljeno osam novih akrilika Izabele Šimunović koji korespondiraju sa odštampani platnima sto su bili položeni na podu."Izložba je dvosmislena, otkriva mnogo više psihološki prostor nego fizičko kretanje kroz vrijeme", zapisala je , povodom izložbe Sonia Barron u Canberra Timesu. Na otvorenju izložbe, uz mnogobrojne posjetitelje, bili su prisutni i hrvatski kipar Ante Dabro, profesor na Likovnoj Akademiji u Canberri, Bojana Hočevar-Frantar, producentica u ljubljanskom Cankarjevom Domu i Andrew Theophanus, član australskog parlamenta i voda laburista. Izabela Šimunović, koja vec neko vrijeme živi u Australiji, pripremila je i dvije izložbe u Italiji.Od 24. do 31. ožujka svoje je radove izlozila u Galeriji Minerva u Peruggi, a njezina djela biti će predstavljena i u sklopu "Arte Firenze" od 1. do 21. travnja. (Dubravka Vrgoč)

Ambiguous work, with emotion

The Canberra Times, 13.3.2001, Australia
By Sonia Barron

Impressions VII, Izabela Simunovic, Street Theatre Studio, cnr Childers St and University Avenue, Acton Daly until March 17

PAINTER, installation artist, and costume and set designer, Izabela Simunovic has only been in Australia for a short time. A graduate of the Academy of Visual Arts at the University of Seagram, she has exhibited in Croatia, Italy and Austria, and since 1991 has designed for the Croatia National Theatre in Seagram and Slovenia National Theatre in Ljubljana. Presently based in Melbourne, Simunovic has already begun attract attention from local collectors and institutions. Brought to Canberra by Embassy of the Republic of Croatia for the National Multicultural Festival, she has used the Street Theatre Studio space to create an installation in the nature of dark, cave-like environment. Red spotlights directed on specific elements provide light. Along the walls there are seven paintings on canvas. On the floor are augmented by seemingly casual arrangements of smooth, round stones and black lines that read as pathways or directional indicators. In the middle of the installation a picture of a kangaroo hangs from the ceiling. The paintings on the walls are minimal whereas those on the floor may include references to primitive cave drawings.

A number of formal elements are repeated in both wall and floor paintings. These include a maze design, a fiery red or black circle,and a discordant checkerboard pattern of many colours. It is an ambiguous work. The atmosphere is one of a psychological space rather than a physical movement trough time. A journey is implied, but expressed metaphorically. It would seem to be ongoing and chargedwith intensely experienced emotions. The total effect is quite dramatic.

2000, Elizabeth Summons -Art Collector, Writer and Editor from Melbourne wrote:

"Her art is abstract, spare, with remarkable power and simplicity -it could, in fact, be described as a universal language.

When I look at the works I possess, I am conscious of a feeling of freshness and ease as I stand before hers. I know many people well versed in Art who have had the same impression."

ZNAK KOJI IMA SVOJE ZNAČENJE

Marina Baričević "Sretni Baštinici", 2001

Bečka razglednica uvijek je drukčija ... I upravo ta razlicčitost i tolerantnost suprotnosti doprinose jedinstvenom šarmu austrijske prijestolnice. U nekom jedinstvenom zajedništvu u toj staroj urbanoj jezgri traju sva prošla vremena nezasjenjena prolaskom kontroverznog XX. stoljeća. Internetgeneracija ima dovoljno prostora (slobode) za komunikaciju s vremenom kao i ona čija je brzina u fijakerskoj stopi. Svevremenost u skladnom suživotu šifra je privlačnosti Beča. I naš današnji primjer to potvrđuje: Izložba mlade hrvatske grafičarke Izabele Šimunović u starom bečkom Stunden Hotelu - tradicionalnom gnijezdu čije ljubavi ne priznaju prijelaze stoljeća ...U gotovo, samom središtu Beča na modernom trgu Freyung gdje egzistira sve privlačniji Kunstforum Bank Austrie - izložbeni prostor bankine fundacije, koji se počinje pamtiti kao mjesto vrhunskih izložbi i svjetske kulturne publike,
ovih je mjeseci osobito atraktivna bila izložba pod nazivom Crveno u ruskoj umjetnosti. Među 150 djela, ciji je kontinuitet nekoliko stoljeca, ili slika umjetnosti od starih ikona do ruske avangarde, jesu i djela Chagalla, Kandinskog, Maljeviča ... S bočne strane moćne banke, dakle, u tom istom bučnom, privlačnom kvartu produžena je jedna sasma bezlična, neugledna, tiha i nezanimljiva ulica ... Sve do kucnog broja 30 gdje je smješten Hotel Orient. Naizgled obicna kuća, pod dosadnom fasadom, krije zanimljivu povijest. Bila je to još u XVII. stoljeću taverna, kojeg li spokojstva po svoje goste, oslonjena na obližnju crkvu. U neposrednoj blizini samoga središta Beča vodenim putem dolazili su veliki brodovi sa skupocjenom robom s Istoka. Po istovaru robe mornari su se zaustavljali u taverni Das Orient. I vremenom se ona transformirala u istoimeni hotel. Bilo je to oko 1896. godine. Stil hotela diktirala je moda kraja stoljeća ... Mistična osvijetljenost koja prednost daje mraku, prevladavajuće crvena i zlatna boja, sobe u stilu fin de siecle, ali i u orijentalnom sa svim neophodnim inventarom za duh vremena i običaja ... Ogledala, tepisi i tapete, baldahini, kamelije, palme, šampanjac ... Atmosfera uvijek atraktivna za goste iz cijeloga svijeta. Jedinstven stilom, u našem stoljeću, osim po njegovanju svoje tradicije Hotel Orient je narocito popularan medu umjetnicima, posebno filmašima kao sastajalište. Tako je tu redoviti posjetitelj bio Orson Welles snimajuci i neke scene Trećeg čovjeka. Atmosfera Orienta danas je poticajna avangardnim stvarateljima, tu je snimljeno mnogo filmova i TV serija, najcešce je spominjani autor Arthur Schnitzler. Česti je gost i mađioničar Copperfield ... Sve njih ovdje privlači jedinstvena punoća kontradikcija života. Stoga Hotel Orient u svjetskom umjetnikom miljeu znači "neokrunjenu kraljicu snažnih individualista". Lociran na povijesnom nalazištu iskopina rimskog Castellum Vindobona Hotel Orient je mnogo više od čuvara tradicije i tajni. On je danas prestižno okupljalište umjetnika naglašenih individualnosti. Mjesto zanimljivih umjetničkih instalacija, hepeninga, performancea ...
Prošle nedjelje pred tićucu probranih uglednika predstavila se u tom ambijentu zagrebačka grafičarka Izabela Šimunović (1970.). Njezina izložba-performance savršeno se uklopila u ambijenti karakterveèen. Slobodno razmješteni grafički listovi u prostore različitih stilskih soba, gotovo scenografski postavljeni, slijedili su nenametljivo poruku erotike, uklapajući se savršeno u postojeći ambijent, nikako ga ne narušavajući. Kako je to moguće? Jednostavno razlogom jasnoće slikarskog sadržaja (znaka) mlade grafičarke. Ta grafika, koja je podjednako zainteresirala biologe, antropologe i likovnjake, zakoračila je temom u područje u kojem hoće biti više negoli samo slikarstvo' Stoga, prema stupnju upućenosti čitaoca u tom djelu vide slikovni zapis o evoluciji organskog svijeta, drugi o razvoju civilizacije i covjeka, od špiljskog slikarstva iz Altamire i Lascauxa do Picassa i Miroa. Svi se, medutim, slažu da su to piktografi jedne osjetilnosti na kraju ovoga milenija. Valjalo bi se složiti i s još jednom činjenicom da je toj neuniformnoj grafici, kao rezultatu umjetničkog čina, imanentna sloboda, a kao načinu izvedbe - tehnici, strast što se sjajno uklapa u duh ambijenta. Izabelina znakologija utječe se nekim prvotnim izvorima. To su morfološki znakovi za oživljavanje mitskih sjećanja, za komunikaciju na antropološkoj razini, za prepoznavanje evolutivne kružne cjelovitosti ili kozmičke snage ... Njezina se grafika svojim "sadržajem" razlaže na izravnom odnosu izmedu "prve slike" i kasnijeg umjetničkog znaka. Kao da želi ponovo otkriti smisao koji su poznavali primitivni narodi. Zato se pozornica njezinih grafika doima tako jednostavnom, praznom, a radnja se odvija s malim brojem likova ili njihovim ponavljanjem. Njezina je posebnost u tome da pojednostavljuje predmet ili lik dok oni ne prerastu u znak koji ima svoje značenje, ovisno o profilu čitaca. Dakle, prića je asocijativna i prepoznaje se u identifikaciji znaka i slike. Znaci, autorica ne slijedi sliku koja na nešto podsjeća, nego markira obilježja općih tema koje možemo raspoznati u umjetnosti i znanosti.... Polazište i mjesto grafičkog stvaranja znakova je sasvim konkretna ploha nepalskog rukom radenog papira. On posjeduje dušu, strukturu, sjaj... Zato on nije samo odreden kvadrat na kojem se projicira slika već podloga na kojoj grafičarka oblikuje. To je intaktna površina koja u susretu s autoricom biva aktivirana znakom. Sličan suživot događa se i na podlozi šatorskog platna na kojem Izabela otiskuje svoje grafike. Savladavanje nekog lika ili predmeta, životinje ... nije u njihovoj slici nego u njima samima koji se izraznim pojednostavljenjem svode na znak. Ijoš dvije pojedinosti: ako je na slici govedo ono je najcešce krava. Njezin simbolizam vrlo je različit: plodnost, bogatstvo, obnova bit ponovnog radanja i nada u zagrobni život...; ona se nalazi na svim mjestima na kojima su Grci vidjeli Afroditine gradove; ona je mlada žena ljupka i nasmijana, božica radosti, plesa, glazbe ... Boja, čiji je simbolizam univerzalnost na svim razinama bića i spoznaje - kozmologijskoj, psihološko, mističkoj, na Izabelinim grafikama (drvorez, visoki tisak) varira od crvene koja simbolizira vatru preko žute koja je boja vječnosti do plave koja znači prostor bijele simbola izvanvremenskog i evolutivnih snaga do crne koja je zemlja i vrijeme ... I za kraj još samo nekoliko podataka o autorici: diplomirala je grafiku na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi uvaženog profesora Frana Pare. Uz grafiku bavi se scenografijom i kostimografijom. Okušala se s uspjehom od 1994. do danas u zemlji i svijetu u mnogim kazališnim predstavama, a održala je i samostalne izložbe u Zagrebu, te Ljubljani i Devonu.