tekstovi:

hrvatski

Vjesnik 2007

Barbara Vujanović

Arhetipski simboli

Nedavno predstavljenim ciklusom „ZIatni rez" Izabela Šimunović krenula je intrigantnim putom likovnog oblkovanja papira. Od 31. Iistopada u Galeriji Capitolium u Zagrebz umjetica izlaže ciklus (takoder u papirorezu) „Symmetria".

Početci papiroreza potiću iz Kine, gdlje su ga u 6. stoljeću žene izrađivale kao dekoraciju, najčešće kao za kosu, a mušarci su ga upotrebljavali u ritualima. Slična tehnika pripada i židovskoj kulturi, a autorica ju je medu prvima (ako ne i prva) afrtrmiralla na hrvkoj likovnoj sceni.

Zarezivanjem papira, izrezivanjem različitih oblika i savijanjem, zagrebačka slikarica i grafičarka ostvarila je novo područje kreativnih mogućnosti. Na sadržajnoj i značenjskoj razini radi se ponajprije bavljenjem arhetipovima Promišljanjem značenja i prepoznavanje arhetipova Izabela Šimunović je razlagala i kroz ranija grafič ka i slikarska djela Služeći se razlčitim sredstvina, ali i rukopisima, svaki put sučeljava kod općega (određen primjerice faktorom zlatnoga reza, brojem 3331 kao kodom za ustroj svih stvari) s osobnim iskustvom. Ciklus „Symmetria" određen je odnosima ravnoteže i težnjom za ljepotom i harmonijom. Ljepota se,osim u savršeno izrezanim oblicima, krije i u malim, no značajnim pomacima otklonima od robovanjima pravilima, izdnačavanju lijeve i desne strane djela. Unutar takve organizacije Izabelini arhetipovi (ljudski likovi, predmteti, biljni, životinjski svijet) dobivaju dodatno emotivno i životno značenje, koje se može iščitavati neovisno o autoričnoj poziciji. Kao što je ustvrdila autorica predgovora Anita Zlomislić , posve intuitivno, jezikom simbola umjetnica oslkava svoj umjetnički kozmos određen konstelacijama, između prirode, obitelji i društva i umjetničkog Ja. Mnogi su, tako, u njezinu autoportretu s bradom i brkovima prepoznali lik Isusa Krista: čime krajnje osobno prerasta u krajnje opće. Tumačenje arhetipskih simbola isprovocirano je zanimljivim odnosima djelova unutar pojedinih cjelina Predmeti poput stolaca, škara ponajprije naznačuju kontekst zapadne kulture, a potom se nude kao znakovi koji podrazumijevaju ljudsko tijelo koje sjedi, ruku koja reže: tjelesnost koja je odsutna ali ju naslućujemo. Kao što u prazninama papiroreza naslućujemo izrezani sadržaj Na izložbi su djela uokvirena čime se čitko predočuje ljepota detalja i cjeline. Njihovim pak savijanjem, prometanjem iz plohe u tijelo, postižu se posebna skulpturaloost i efekti svjetla i sjene.

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

hrvatski

Vijenac, studeni 2007

IZOŽBA IZABELE ŠIMUNOVIĆ,

SIMMETRIA, GALERIJA CAPITOLIUM, STUDENI 2007.

Posveta papiru

Radovi Izabele Šimunović pozivaju nas da zavirimo u svijet magičnih rituala, u kojih znak poprima puno značenje ovisno o recipijentu

Izložbom u Galeriji Capitolium P autorica Izabela Šimunović predstavlja ciklus papiroreza pod naslovom Simmetria. Riječ je o djelima jedinstvena umjetničkog izraza u cijelosti izvedenih od papira obradena na način kako se to tradicionalno činilo još u doba stare kineske dinastije Han. Izričaj pri kojem se simetrija ostvaruje pomnim i preciznim izrezivanjem vrsta je umjetnosti koja je nekada bila karakteristična za blagdanske festivale u središnjoj Kini, a poslije se proširila i na ostale regije. Oblikovanje papira postaloje nadahnućem mnogim suvremenim umjetnicima Istoka i Zapada, koji su upravo u tome krhkome i podatnom materijalu trazili način utjelovljenja antičkog ideala simetrije. Postići simetriju značilo je - kako doznajemo iz predgovora Anite Zlomislić dosegnuti savršenu ravnotežu, ljepotu i sklad proporcija, što postaje ciljem i Izabeli Šimunović pri izradi visoko estetiziranih oblika u kojima autorica nastoji spojiti crtačko- grafički senzibilitet te nadrealističke simbole bitno drukčije od početnog im izvora - tradicionalnih oblika stlarih papiroreza. Monokromnu bjelinu medija oživljavaju arhetipski oblici nadahnuti prirodom te ukomponirani motivima posve osobnoga karaktera, među koje se ubrajaju različiti portreti i autoportreti kao i simbolima vezanim^ uz suvremenu pop-kulturu. Neizbježan je dojam materijalizacije unutrašnjeg života umjetnice u obliku ogoljelih oblika karakterističnih i za njezine starije radove. Ovaj put igra svjetla i sjene umjesto grafičkim ispunama postize se prazninama izmedu formi tvoreći vibrantnu površinu gdje nijedan oblik ne ostaje statičnim. Problematizirajući dvodimenzionalnost plohe izrezani i neizrezani oblici međusobno se nadopunjavaju čineći nedjeljivu cjelinu. Dualitet postignut u obliku chiaroscura u radovima Izabele Šimunović očituje se tlakođer i u ujedinjenju suprotnosti u potrazi za ravnotežom što karakterizira svaki od izloženih uradaka. Simboli muškog i ženskog, osobnog i kolekivnog te arhetipske prošlosti i suvremenosti tvore skladnu mrežu, u kojoj autorica uspješno ostvaruje samozadanu simetriju složenih formi. U okviru pokrenule središnje kompozicije dinamika razvedenih odnosa rezultira savršenosću cjeline, a ujednačavanje vrijednosti lijevoga i desnoga, apstrakcije i figuracije, bjeline papira i tamne sjene na podlozi, pozitiva i negativa, tjelesnosti i plošnosti te svjesnoga i nesvjesnoga odaje autoricu s posve jasnom i zaokruženomi poetskom vizijom. Izabelini radovi pozivaju nas da zavirimo u svijet magičnih rituala iskazanih s pomoću jasnih grafičkih sadržaja, u kojih znak poprima puno značenje ovisno o recipijentu. Izabela Šimunović publici će ponuditi otkrivanje svog unutrašnjeg i umjetničkog Ja, obraćajući joj se jezikom znakova, spremno oćekujući dijalog izmedu holograma i promatrača.
U starim vremenima papir je bio skupocjen i rijedak materijal, čiju su proizvodnu tajnu kineski majstori brizljivo čuvali i prenosili s koljena na koljeno. Danas, kada se situacija drastično promijenila, izložbu Izabele Šimunović možemo ćitati i kao svojevrsnu posvetu podlozi za pisanje koja je uvelike djelovala na razvoj cjelokupne civilizacije.

Loreta Gudelj


--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

hrvatski

predgovor za katalog

Anita Zlomislić, povjesničarka umjetnosti,listopad, 2007.

SIMMETRIA

Papir je izumljen u Kini početkom prvog tisućljeća nove ere pa nas i povijest oblikovanja papira vodi u tu zemlju gdje su ga već u 6. stoljeću žene izrađivale kao dekoraciju, najčešće kao ukras za kosu, a muškarci su ga koristili u ritualima. Kasnije postaje omiljena dekoracija kojom su se u vrijeme slavlja i svetkovina ukrašavala vrata i prozori i što se kao običaj zadržalo u puku do današnjih dana. Suvremeni umjetnici istoka i zapada u oblikovanju papira prepoznali su vrelo novih likovnih mogućnosti. Izabela Šimunović je u dugotrajnom postupku izrezivanja koji zahtijeva veliko strpljenje, preciznost i pomnost osjetila terapeutske blagodati zadubljenja te afirmaciju ženske snage upornosti i predanosti. U krhkosti, mekoći i podatnosti papira prepoznala je mogućnost otjelovljenja krhkosti svojstvene ženskim emocijama i odjelovljenja antičkog ideala simetrije.
Doslovni prijevod engleske riječi paper cut na hrvatski bio bi papirorez. Starogrčka riječ symmetria (hrv. simetrija) znači ljepotu, savršenost, ravnotežu i harmoniju (proporcija). Papirorezi Izabele Šimunović doista posjeduju sve te osobine, na formalnoj i semantičkoj razini. Svaki je papirorez poput ljudskog lica koje ima dvije strane, i onda kada ljudsko lice nije motiv: lijevo i desno, bjelina papira i tamna sjena na podlozi, tjelesnost i plošnost, muški i ženski princip, svjesno i nesvjesno, kolektivno i individualno. Oni u visoko estetiziranom obliku spajaju nekoliko ključnih odrednica umjetnosti Izabele Šimunović: bazični umjetnički nagon za rezanjem, preciznu konturu iz kojih izvire njezin crtačko-grafički senzibilitet i prepoznatljivu ikonografiju u kojoj su gotovo nadrealistički isprepleteni univerzalni i osobni simboli. Slobodno postavljeni u prostoru ili fiksirani na podlogu, ovi radovi otkrivaju čudesnu sposobnost transformacije iz plohe u tijelo koja je svojstvena prirodi samog materijala. Monokromna bjelina intenzivira dijalog između svjetla i tame i između tijela i crteža sjene.
Rezanje papira preciznim skalpelom neupitno upućuje na samu autoricu, na njezin primarni umjetnički impuls i na njezinu sudbinu. Posve intuitivno, jezikom simbola ova nam umjetnica oslikava svoj umjetnički kozmos određen konstelacijom između prirode, obitelji, društva i umjetničkog Ja. Ujedinjenje suprotnosti – muškog i ženskog, osobnog i kolektivnog, arhetipske praprošlosti i suvremenosti - otkriva principe procesa unutrašnje integracije koji vodi skladu i ravnoteži, kvalitetama naznačenim u nazivima posljednjih dvaju ciklusa (Symmetria, Zlatni rez). Ispreplitanjem arhetipskih simbola (stabala, cvijeća, zečeva i čudnovatih životinja) s onima posve osobnim (autoportret, otac, majka, stolica, kuća, avion, škare) te s motivima suvremene (pop) kulture (nogometna lopta) također uzdignutim na razinu simbola, u umjetnici se stapa kolektivno nesvjesno s individualnim nesvjesnim. ŤSimbol je, s jedne strane, primitivan izraz nesvjesnoga, a s druge ideja koja odgovara najvišoj intuiciji svijestiť (C. G. Jung). Umjetničkim postupkom, motivom kao i njihovim zajedničkim često nepredvidivim učinkom (što dolazi do punog izražaja u papirorezima slobodno postavljenim u prostoru), Izabela iznosi na vidjelo nesvjesno obznanjujući privid slučajnosti, a zapravo logiku padanja pod teretom vlastitog obličja i težine.



hrvatski

predgovor za izložbu

Gradska galerija Fonticus Grožnjan


Eugen Borkovsky
, voditelj Galerije Fonticus u Grožnjanu, kolovoz, 2007

ZLATNI REZ


Izabela Šimunović zna da oštrina može prepoznati sjećanje. Prepoznavanje podloge prepušteno je oštrom rubu sječiva. Rez je kontroliran memorijom. Autorica dopušta liniji ili plohi da postanu praznine. I pozitiv i negativ ujednačuju vrijednosti. Izabela kasnije popušta svjetlosti. Svjetlost postaje suradnik. Svjetlo može postajati tamno a tamno može postati svjetlo. Pojavljuje se sjena. Ovdje se gubi trag. Ne znamo da li je važniji oblik ili sjena. Poetika papira, koji simbolizira rukopis i krhkosti materijala, zavodi Izabelu Šimunović. Ona intervenira traženjem novog značenja. To postiže efektno ograničavajući se na jednostavne postupke: crtež i rez. Ona se povjerava krhkom mediju. Ovi radovi memorije stapaju se s upotrijebljenom tehnologijom. Uzimajući crtež / rez kao medij i koristeći dječju igru izrezivanja "stolnjačića" iz papira, autorica dokumentira sjećanje.
Integriranje izrezanih, neizrezanih oblika i njihovih sjena, postaje akcija koja rezultira artefaktom koji postaje umjetnički predmet u onom trenutku kad unutrašnjom logikom dijelovi postaju nedjeljiva cjelina. Oduzimajući tijelu njegovu materijalnost, daje mu sjenu. Likovnom artefaktu uvjetno oduzima uzrok, a ostavlja posljedicu. Ovom inverzijom, senzibilna autorica ukazuje na postojanje stvari u drugom obliku, u obliku osjećaja.
Postavljanjem laganih papirnatih oblika u prostor i dozvoljavajući im da se izobliče prema težini u slobodnom padu, autorica ujedno problematizira dvodimenzionalnost plohe. To je podcrtano usmjeravanjem svjetla koje rezultira projekciju sjena na zid. Seriju ambijentalnih instalacija možemo promatrati kao trodimenzionalne grafike. Ova optičko - kinetička djela teže negiranju tradicionalnog geometrijskog prostora i time potiču promatrača na nove mogućnosti percepcije. Kompozicija, ritam, boje / ne boje, sjene, sve je usredotočeno na dramatiku niza. Zatvorene kompozicije elemenata vabe na kretanje, na praćenje oblika unutar svakog pojedinog rada a kasnije od rada do rada.
Elegantni perforirani papiri, raspoređeni u bjelinu galerijskog mira, bude u nama mnoge asocijacije. Niz segmenata vodi nas u perceptivno stanje iznenađenja: dojmovi osciliraju između nelagode i interesa za slijed. Prisutna je energija dobrog i zlog, smrti i života, svijetlog i tamnog. Promatrajući ovu instalaciju pitamo se kada, gdje, zašto i kako se dogodilo. Dekorativni elementi kroz autoričina promišljanja dobivaju dozu iskričave narativnosti. Ali, radovi ne prikazuju. Oni komentiraju, a pri tom sugeriraju i ali ne definiraju stav. Oni ogovaraju. Prepričavaju doživljeno. Pričaju nam kako je bilo ili kako je moglo biti. Ovdje je objekt – instalacija oslobođen herojskih, idealnih ili aristokratskih konotacija. I još vise od toga: ovaj projekt ne polazi od opće već od osobne situacije. Autorica osobno pretvara u arhetipske znakove.
Format papira postaje polje prepoznavanja unutarnjeg stanja. Izabelin dokumentarno ispovjedni ciklus nastao je u kratkom vremenu, takoreći u jednom dahu. Autorica niže seriju radova ne zaustavljajući se. Tako, niz nadrealističkih prikaza, nosi prepoznatljivi identifikacijski kod: ugrađeni doživljaj autorice. Karakteri motiva očitavaju se u slijedu i predstavljaju nam autoricu kao senzibilnu sudionicu situacija. Ponegdje dodajući začudnu atribuciju, Izabela Šimunović, poput seizmografa, registrira svoj odnos i stav. Nesmiljeno obilježujući psihološke trenutke, ona mnogo govori i o sebi. Naoko naivnom pasivnošću, ona bilježi zloćudnu laž kao i iskreno čuđenje. Ne libeći se izreći stav ili doživljaj, nudi nam dokument i poziva nas da posvjedočimo osobne istine i posumnjamo u pristojne istine.
Izabela Šimunović prepušta se instinktu u velikoj mjeri. Njeno znakovlje kompilirano je u rasponu od opće razumljivog do sasvim osobnog. Junaci njenih ideograma sjenama pletu dramaturgiju. Tu nalazimo portret autorice sa bradom, sjedalice, stabla, osobe kostimirane u zeca ili mačku i druga bića. Asortiman se nastavlja nogometnom loptom, stiliziranim florealnim ili geometrijskim oblicima. U sjenovitoj maglici, nakon sna, ostaje trag. Kad izgubimo djetinjstvo postajemo veliki, zreli. Uvijek je tužno kad moramo nešto ostaviti da bi mogli dalje. I naši krpeni zečevi završili su tko zna gdje ali su im sjene ostale u našem sjećanju.
Projekt bismo prihvatili i bez naslova kojeg možemo shvatiti kao dosjetku. Ovi pojavni oblici trenutaka očišćenja, označeni su povezanošću sa prošlim i budućim. Pred nama su nanizani hologrami osobnih znakova memoriranih uz spoznaju o tijeku vremena. Izabela od promatrača traži angažman: Traži dešifriranje, sadržaja i poruka. Ona to nudi duhovito i dosjetljivo: na razmeđi. između cinizma i dječje igre. Ona znakove nudi a na nama je da ih povežemo u priču, kao u stripu, kao na fresci. Umjetnica predstavlja svoja iskričava snoviđenja, osobne dijaloge, ali i nas uvlači u diskusiju.
Radove na ovoj izložbi možemo doživjeti kao ideogramske napuklina bjeline galerijskih zidova. Izabela Šimunović hrabro osvjetljava memoriju nudeći nam raspon intimnog znakovlja. Pred nama su izvješća: kratka kao pjesma ali slojevita i višeznačna poput romana.
Eugen Borkovsky, 2007.

hrvatski

predgovor za katalog

Rujana Jeger,književnica, lipanj 2007.

 

ZLATNI REZ

Kada je Fidija projektirao Partenon u Ateni, nije niti slutio da su karijatide na hramu pljunuta Izabela Šimunović. Oličenje Zlatnog Reza. Sljedeći Zlatni rez spominje Platon u svom djelu "Timej", kada opisuje pet pravilnih geometrijskih tijela – tetrahedron, kocku, oktahedron, dodekahedron i ikosahedron. To djelo niti među suvremenicima nije bilo posebno popularno. Izabela je kao mala više voljela čitati "Obranu Sokratovu". Euklid je u svom djelu Elementi dao prvu zabilježenu definiciju zlatnog reza, koji je nazivao "ekstremnim i zlim mjerilom"
Izabela je kao mala na poklon dobila knjigu Dušana Petričića i Ljubivoja Ršumovića "Još nam samo ale fale". U toj knjizi jedna se pjesma zove „Žurkata na akrepite". Akrep je ružno i zlo biće iz bajke. Porijeklo riječi akrep je grčko i potiče od prvog dijela Euklidove složenice (akros). Kažu da je H.C.Andersen bio "ružan kao akrep". Manje poznato je da je H.C. Andersen izrađivao paper cuts, pune trolova, plesača i likova iz njegovih bajki. Njegov je djed radio u drvetu. Svoju omiljenu pilu za drvo Izabela je dobila od oca. Otac se pojavljuje u Izabelinim paper cuts. On je Čovjek koji sjedi. Fibonacci je autor brojčanog niza zapisanog u njegovom djelu Liber Abaci, a nazvana je po njemu: Fibonaccijev niz. Za nju su prije znali samo frikovi poput Izabele, ali nakon što ga je popularizirao pisac krimića Dan Brown u svom hit djelu "Da Vincijev kod", sada su svi čuli za njega, pa ako vam zatreba zgodna lozinka koju ima još jedno pola milijuna ljudi, upišite: 1 1 2 3 5 8....
Luka Pacioli (nema nikakve sličnosti s Paciotti cipelama) u svom djelu "De Divina Proportione" – naziva zlatni rez – božanskom proporcijom. Nije poznato da li je američki transvestit i glazbenik Divine imao na umu baš tu knjigu kada je sebi davao ime, ali razne dive su bile poznate po svojim divine proporcijama, za koje nije poznato jesu li podlijegale zlatnom rezu, jer je Pacioliev dugogodišnji prijatelj Leonardo da Vinci nacrtao "Vitruvijskog čovjeka", tj. muškarca. Ne znamo da li je imao problema sa nalaženjem ženskih modela za aktove ili su mu draži bili muškarci.
Danas se sve više žena podvrgava raznim vrstama rezanja kako bi se što više približile današnjem kanonu ljepote za koji neki kritičari opravdano sumnjaju da iznosi 1:1,6 s obzirom na omjer veličine glave i dojki. Na uštrb glave, naravno. To se za Izabelu ne bi moglo reći. Ona je ponosna na svoju glavu. Johannes Kepler zlatni rez opisuje riječima "dragulj", te nastavlja: "Geometrija posjeduje dva velika blaga : jedno je Pitagorin Teorem, a drugo podjela linije na ekstremnu i zlu mjeru ; prvi se može usporediti sa mjerom zlata, ali drugi je neprocjenjivi dragulj." Isto bismo mogli reći za Izabelu : kada piše i govori često koristi ekstremnu i zlu mjeru, a inače je pravi dragulj.
Charles Bonnet isticao je da se u spiralnoj phyllotaxi biljaka s obzirom na kretanje kazaljke na satu, nalaze dva suskcesivna Fibonaccijeva niza. Izabela ima nekoliko sobnih biljaka, ali nije bila u mogućnosti provjeriti ovaj navod. Martin Ohm je najvjerojatnije prvi tvorac naziva Zlatni Rez. Izabela mu se najljepše zahvaljuje.
Edouard Lucas (1842 – 1891) nije bio pradjed Gerogea Lucasa, ali je Fibonaccijevom nizu dao ime. Za to nije bilo potrebno previše mašte. Mark Barr (20. st.) je kao simbol Zlatnog Reza upotrijebio grčko slovo Fi– "Fi kao Fidija", rekao je Barr.
Rada Vnuk i Zlatko Šimunović dali su maloj bebi rođenoj 1.6.1970 ime Izabela. U to ime, Zlatko je narezao pršut. U omjeru 1:1,6.
Salvador Dali je Zlatni Rez koristio stvarajući sliku Sakrament posljednje večere. Izabela je u Dubrovniku napravila performans Posljednja večera, na koji je pozvala i lutku Noru. Nora je imala božanske proporcije. Skulptura australca Andrewa Rogersa teška je 50 tona u kamenu i zlatu, a nalazi se u Jeruzalemu. Ako se gleda s lijeva na desno ili s desna na lijevo, broj kamenih blokova prestavlja početak Fibonaccijeva niza. Izabela Šimunović je u Australiji stala na poklopac oštećenog uličnog šahta ispred katedrale St. Paul u Melbourneu teškog oko tone. Šaht je tresnuo Izabelu u nos. Vlasti grada su odbile odgovornost za taj događaj, obrazloživši da je pad šahta "Act of God ". Izabela otada ponekad nosi bradu, kako bi pokrila ožiljak na nosu. Kada je gola, izgleda kao Božanski Akt.
Ali to nije sve : psihološke studije pokušale su dokazati da se ljudska percepcija ljepote zasniva na Zlatnom Rezu, ali to mnoge muškarce nije spriječilo da padnu pod Izabeline noge. U geometriji se broj FI pojavljuje kod pentagona, poput onih na nogometnoj lopti, koja je čest motiv u Izabelinim radovima. Simbol muškarca, kaže.
Radove Izabele Šimunović možete platiti gotovinom ili karticom. AmEx, Visa i MasterCard imaju omjer 1,586, što je gotovo jednako zlatnom rezu.
Imajte pri tome na umu akutni bol autorice uzrokovan posjekotinama od papira. Pošto posjekotine uzrokovane papirom obično ne krvare, receptori bola su izloženi kontaktu sa zrakom, što objašnjava zašto bol nastala stimulacijom velikog broja površinskih receptora kože toliko traje. A da ne pričamo o dodatnoj iritaciji uzrokovanoj vlaknima u papiru koja su često tretirana izbjeljivačem.
Nasumična orijentacija kolagenskog tkiva u koži omogućava koži da se odupre ubodima. Ali rezovi su nešto posve drugo. Njima ne možemo odoljeti.

 

english

foreword

Rujana Jeger, writer, June 2007

GOLDEN RATIO

 

When Phidias (490–430 BCE) made the Parthenon statues that seem to embody the golden ratio, he didn´t even suspect that they are spitting images of Izabela Simunovic. Embodiment of the Golden Ratio. Plato (427–347 BCE), in his Timaeus, describes five possible regular solids (the Platonic solids, the tetrahedron, cube, octahedron, dodecahedron and icosahedron), some of which are related to the golden ratio. That book was never popular, even in his time. When she was a kid, Izabela preferred "In defence of Socrates". Euclid (c. 325–c. 265 BCE), in his Elements, gave the first recorded definition of the golden ratio, which he called, as translated into English, "extreme and mean ratio" )]When She was a kid, Izabela was given a book called "Još nam samo ale fale" (Dragons are the only thing we miss) by Dusko Petricic and Ljubivoje Rsumovic. In the book there was a poem called "Zurkata na akrepite"(A ball of Akreps)."An Akrep is a very ugly and mean being that appears in fairy tales. But the origin of its name is Greek and comes from the first word of Euclid´s name for Golden ratio - mean – ?????. They say that HC Andersen was as ugly as an Akrep. But it is less widely known that he was making paper cuts of trolls, dancers and caracters from his fairy tales. His father was a woodcarver. Her favourite woodsaw, Izabela got from her father. He also appears in her papercuts. He is the Sitting Man.
Fibonacci (1170–1250) mentioned the numerical series now named after him in his Liber Abaci; the Fibonacci sequence is closely related to the golden ratio. Only freaks like Izabela knew about it, but now it is widely popular, thanks to "Da Vinci Code" by Dan Brown. If you need a handy password used by another half a million people or so, write down: 1 1 2 3 5 8…etc. Luca Pacioli (1445–1517) (has nothing to do with the famaous Paciotti shoes) defines the golden ratio as the "divine proportion" in his Divina Proportione. We don´t know if the famous american transvestite and musician Divine when choosing his atistic name had precisely this book on mind, but many divas were known by their divine proportions. It is not known if they corresponded to Golden Ratio, because Pacioli´s long time friend Leonardo da Vinci drew a Vitruvian Man. A man. We don´t know is it because he had a problem finding female models for his nudes, or he simply preferred men. Today, we see more and more women undergoing different kinds of cutting, so they would come near to the contemporary beauty canon. Some critics suspect that it is 1:1,6 between the head and the breast. Breast being bigger, of course. Izabela is not such a woman. She is proud of her head. Johannes Kepler (1571–1630) describes the golden ratio as a "precious jewel": "Geometry has two great treasures: one is the Theorem of Pythagoras, and the other the division of a line into extreme and mean ratio; the first we may compare to a measure of gold, the second we may name a precious jewel." One could claim the same for Izabela: when she writes or speaks, she frequently uses extreme and mean measure, but otherwise, she is a rare jewel. Charles Bonnet (1720–1793) points out that in the spiral phyllotaxis of plants going clockwise and counter-clockwise were frequently two successive Fibonacci series. Izabela owns a couple of pot plants, but was unable do check this theory. Martin Ohm (1792–1872) is believed to be the first to use the term golden ratio to describe this ratio. Izabela is extremely thankful. Edouard Lucas (1842–1891) gives the numerical sequence now known as the Fibonacci sequence its present name. He didn´t need a lot of imagination to do that, did he? Mark Barr (20th century) uses the Greek letter phi (?), the initial letter of Greek sculptor Phidias's name, as a symbol for the golden ratio.`Phi like Phidias, said he".
Rada Vnuk and Zlatko Simunovic named the baby girl born on June 1st 1970 name – Izabela. Zlatko cut some fine prosciutto in her name. In 1:1,6 ratio. Salvador Dalí explicitly used the golden ratio in his masterpiece, The Sacrament of the Last Supper. The dimensions of the canvas are a golden rectangle. Izabela had a performance called The Last Supper in Dubrovnik. She even invited the mannequin, Nora. Nora had divine proportions. Australian sculptor Andrew Rogers's 50-ton stone and gold sculpture, entitled Golden Ratio, is installed outdoors in Jerusalem. Rogers donated the sculpture. The height of each stack of stones, beginning from either end and moving toward the center, is the beginning of the Fibonacci sequence: 1, 1, 2, 3, 5, 8. While living in Australia, Izabela Simunovic stepped onto the loose man hole lid of street which weights roughly a ton. The lid hit Izabela across the nose. The authorities denied any responsibility for the accident, stating that it was an "Act of God". Ever since, Izabela sometimes wear a bears to cover up the scar on her nose. And when naked, she looks like an Act of God.
But that is not all: psychological studies tried to prove that the human perception of beauty is based on Golden Ratio, which never stopped men from throwing themselves under Izabela´s feet.
In geometry, ? is used for pentagons, like those on football – often used pattern in Isabela´s artwork. She says it is a sybol for Man.
The artwork of Izabela Simunovic can be bought with cash or card. AmEx, Visa and Mastercard have ratio of 1,586, which roughly corresponds to Golden Ratio. Please keep in mind the acute pain due to paper cuts this artist suffered. Since paper cuts usually hardly bleed, pain receptors are exposed to air, which axplains why the pain caused by stimulation of a large number of surface pain receptors last as long as it does. Not to mention the irritation caused by bleach treated paper. Random orientation od collagen tissue in the skin makes it prick – resistant. But cuts are something else. We cannot resist them.

hrvatski

predgovor za katalog ZLATNI REZ

Davor Bruketa, grafički dizajner, lipanj, 2007.

 

Izabela nije pristojna, ne poštuje formu i krajnje je ne taktična.

Njezinu umjetnost kao i njezin život nemoguće je komentirati epizodno. Artefakti koje gledamo po galerijama samo su materijalizacija puno šireg koncepta koji se prenosi na cjelokupni zivot ove umjetnice.
Iako bi se po njenom životopisu činilo da pred sobom imamo jos jednog vječnog buntovnika, Izabela nije buntovnik, a posbeno nije bez razloga. Ona je samo "neprilagođena" u svojoj potrebi da na svaki (a posebno formalan) odgovor postavi uvijek još jedno i uvijek isto pitanje "A zašto?".

Neimpresionirana formom, etiketom ili pravilom često je predmet obožavanja ili odbijanja, ali nikog ne ostavlja ravnodušnim. Njena je umjetnost samo prirodni nastavk njenog života i kao što u zivotu bez ostvrtanja napušta preživljene konstrukte tako se i njena umjetnost na prvi pogled javlja u formalno vrlo različim oblicima i materijalima. Iako je formalni diskontinuitet vrlo nepraktična stvar u vremenu gdje je "brand" nova mantra, Izabela svjesno žrtvuje komercijalnu eksploataciju svoga rada hraneći vlastitu potrebu da uvijek kaže ono što misli. Način na koji živi i radi ponekad nanosi duboke ožiljke ali Izabela ih s ponosom nosi, jer zapravo Izabela je sama po sebi
brend.

hrvatski

predgovor za katalog

Miroslav Gašparović, profesor povijesti umjetnosti i filozofije i ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu, listopad, 2006

 

3331, SLIKE S POČETKA STOLJEĆA

Kada sam prije nekoliko godina pisao o radovima Izabele Šimunović, pisao sam o njoj prvenstveno kao o grafičarki čiji se likovni jezik, unutar grafičkog izraza, zasnivao na morfologiji arhetipova, formi ogoljelih od svega suvišnog, te apstrahiranom prostoru, matricama koje se ponavljaju u različitim kombinacijama, stvarajući tako kompoziciju slike-grafike. Izložba slika kojom se Izabela Šimunović danas predstavlja zagrebačkoj javnosti, predstavlja novi i drugačiji pravac njezina umjetničkog kretanja.
U odnosu na spomenuti element primordijalnog u njezinu radu, na arhetipove koji su – mada, ili upravo zato što su pretpovijesni – zapravo zajednički, opći znakovi ili simboli, u recentnim radovima – slikama, uočljiv je već značajan preokret. Izabela se umjesto dijaloga s općim, a time i izvanjskim temama, počela baviti sobom samom; ukratko, ovim radovima Izabela je iz dijaloške forme prešla u monološku.
I u slikarskom mediju, koji je autorica očigledno svjesno odabrala kao odmak od dosadašnjeg načina rada zbog mnogo većih izražajnih mogućnosti koje pruža, služi se određenim grafičkim metodama. Preciznije rečeno, i na novim slikama pojavljuju se određene matrice koje su ujedno i spona s njezinim ranijim radovima i poveznica unutar ovog novog ciklusa.
Već na slici Autoportret s majkom, koja se može smatrati ključnom za cijeli ciklus, ona gotovo realističan prosede slikanja po fotografiji iz najranijeg djetinjstva suprotstavlja apstraktnom, rastrzanom prostoru slike i matrično nanesenim formama koje se ponavljaju u različitim varijacijama. Ostale slike uvjetno bismo mogli grupirati u dvije tematske linije: interijere i eksterijere, iako se – kako smo to već ranije rekli – ovdje radi o slikarskoj artikulaciji unutarnjeg života umjetnice i njezinih osobnih iskustava. U oba slučaja radi se zapravo o prostorima praznine. Čak i kad ih umjetnica kao u nekoliko Ťpejzažať pokušava ispuniti iscrtavajući Ťkonkretanť pejzaž, umjesto dojma realiteta, naglašeniji je dojam ostavljenosti i praznine.
Raniji radovi Izabele Šimunović često su prepoznavani kao vedri, razigrani i lepršavi, te stoga ponekad smatrani i površnim. Nasuprot tomu, novi ciklus Slika s početka stoljeća njena je introspektivna slikarska analiza i moment osobnog sučeljavanja s mračnom stranom umjetničkog stvaranja. Iako vrlo često koristi znakove koji svojom simbolikom primarno pobuđuju lepršavo raspoloženje, poput anđelčića ili pčelica, u ovoj njezinoj interpretaciji oni imaju posve drugačije konotacije, postajući simbolima jednog tamnijeg košmarnog svijeta.


hrvatski

Otkrivanje izložbe Izabele Šimunović
Aula Univerziteta „Kliment Ohridski"

Sofija, 19. veljače 2006. u 17 sati

Pozdravna riječ veleposlanika Republike Hrvatske u Republici Bugarskoj
Dražen Vukov Colić

 

Vaše ekselencije,
Draga umjetnice,
Poštovani profesori i studenti,
Dragi gosti i prijatelji!

Dok su drugi tražili uzore kod općepriznatih velikih slikara i kipara, Izabela Šimunović se vratila arhetipskom početku u kojem se samo na prvi pogled sve čini tako jednostavno. Linije su škrte, prostori su plošni, boje su izvorne , a čovjek, životinja, stablo, sunce, rijeka ili planina potpuno ravnopravno pripadaju cijelome svemiru i svim vremenima . No to nije idila dječjeg crteža, s pogotovo primitivno slikarstvo. U toj prividnoj jednostavnosti, sve postaje simbol i znak, mistično i mitsko, radosno i bolno. I zbog toga je i njezino slikarstvo odlična potvrda stare istine da se početak i kraj, složeno i jednostavno, razum i emocija, opće i pojedinačno, vječito isprepliću bez konačnih odgovora. Između raja i košmara jedva da postoji nekakva jasna i čvrsta linija.

Tako i njezin život stalno luta između očekivanog i neočekivanog, iznimnog i svakodnevnog. Izrasla u umjetničkog obitelji – otac slikar, majka likovna kritičarka, djed pisac i slikar – Izabela Šimunović je uredno diplomirala na zagrebačkoj likovnoj akademiji, ali se već tijekom studija strasno sukobljavala se nekim od svojih najuglednijih profesora. Kao čovjek i umjetnik, uvijek je zagovarala slobodu i individualizam, ali je ipak postala ljubimica hrvatskog visokog društva.Ona strasno voli Zagreb i njegove tradicije, ali stalno traži novo, pa je obišla cijeli svijet, a dugo živjela u Australiji. Pronašla je nove tehnike za uporabu grafičke prese, ali se kao scenograf i kostimograf stalno vraćala opernoj i dramskoj pozornici.

U svom stvaranju ne želi nikoga slijediti, ali kao manager i organizator, sve uglednijeg zagrebačkog ljetnog festivala „Amadeo" čini sve da svaki umjetnik dobije svoju ravnopravnu šansu .Tako one koji je znaju, nimalo ne čudi da je izlagala i u katedrali, i u bordelu, i u galerijama,i na ulici, od Italije do Slovenije, od Australije do Sjedinjenih Američkih Država, od Austrije, do Engleske, često u zagrljaju sreće, ali i na rubu tragedije, pa kritičari koji o njoj pišu, podjednako govore o lirskom nadrealizmu, arhetipskoj apstrakciji, primarnoj liniji , složenoj kaligrafiji, početnoj istini i vječitom ritualu.

Zbog toga sam osobito sretan što je mogu pozdraviti i u Sofiji, europskom kulturnom centru u objedinjenoj Europi, u ovom hramu mladih i slobodnih ljudi, u povodu kulturne suradnje između Univerziteta „Kliment Ohridski" , veleposlanstva RH u Sofiji, i grada Zagreba, koji je omogućio ovu izložbu, a osobito zahvaliti gospođi Lidiji Vlahovoj, kao i svima profesorima ovog uglednog Univerziteta, prijateljima, znancima i kolegama, koji su nas danas počastili svojim dolaskom. Izabela Šimunović kaže da se vratila u špilju, ali ako je ona u špilji, mnogi su još uvijek ostali na drvetu.

english

foreword for the catalogue

Miroslav Gašparović

 

3331, PICTURES FROM THE BEGINNING OF THE CENTURY

When I wrote, a few years ago, about the works of Izabela Šimunović, I discussed her primarily as a printmaker, whose visual language, within the graphic form of expression, was based on a morphology of archetypes, of forms pared down to exclude everything that was not essential, and an abstracted space, matrices that were repeated in various combinations, thus creating the composition of the print. The exhibition of paintings with which Izabela Šimunovic is today appearing before the Zagreb public is a new and different direction in her artistic development.
As against the previously mentioned element of the primordial in her work, the archetypes that – in spite of their being, or precisely because they are, prehistoric – are actual common and universal signs or symbols, in the recent works, the paintings, an important about-turn can be seen. Instead of carrying on a dialogue with universal and hence necessarily external topics, Izabela has started to be more intimately concerned with herself; in short, in this work from the dialogic form she has moved into the monologue.
In the medium of painting too, which the artist has clearly deliberately chosen as an act of distancing from her previous manner of work, because of the much greater expressive opportunities that it affords, she makes use of some procedures borrowed from printmaking. To put this more precisely, in the new paintings there are certain matrices that are also links with her earlier works and a joining element within the new cycle as well. Right from the Self-Portrait with Mother, which can be considered a key work in the whole of the cycle, she juxtaposes to the practically realistic procedure of painting from a photograph of her earliest childhood an abstract, torn space of the painting and forms applied by way of matrix, repeated in variations. Other paintings might be provisionally grouped into two thematic lines: interiors and exteriors, although – as we have said earlier – this is a matter of a painterly articulation of the internal life of the artist and her personal experiences. In both cases, really at issue are spaces of emptiness. Even when the artist, as in a number of “landscapes” attempts to fill them in, drawing out the “concrete” scene, instead of an impression of reality, much more in evidence is a feeling of abandonment and emptiness.
The earlier works of Izabela Šimunovic were often perceived as cheerful, playful and breezy, and hence sometimes considered superficial as well. By contrast, the new cycle, Pictures from the Beginning of the Century, is her own introspective painterly analysis, a moment of personal confrontation with the dark side of artistic creation. Although she very often uses signs that in their symbolism primarily awaken a buoyant mood, such as little angels and bees, in her interpretation here they have very different connotations, become symbols of a darker and much more nightmarish world.

 

hrvatski

predgovor za katalog

Josip Zanki,listopad, 2006

Dan kad je Miyamoto Musashi sreo Timothy Learya


Sve počinje od čuvara praga.
Dragi ali pomalo uštogljeni gospodin Samsa, sreo ga je u alkemijskom gradu.
Čuvar praga dirljivom vizijom utjelovljen u Pragu.
Don Juan priča o njemu kao velikom kukcu, možebitno muhi, poglavito insektu.
Daliju i Bunuelu izašao je kroz dlan ruke u Andaluzijskom psu, a to je, kažu, staro kabalističko mjesto iščitanja imena boga i imena čovjeka.

Sve je ovo prolazilo kroz glavu Miyamotu Mushasiju dok je pogledom prelazio skromnu unutrašnjost svoje isposničke špilje.
" Neka ide sve u pičku materinu još se nisam prosvjetlio, a crtam te ogavne pejzaže bambusovim perom već godinama", pomisli Miyamoto.
Karijeru samuraja bijaše već poodavno napustio, prisjećajući se rado odsječenih glava što ga molećivo gledaju ispod njegovih nogu zadnjim krajičcima svijesti.
Kad je bio mali mama mu je pričala priču o Baščeliku.
Sjetio se tipa koji viče "Babo daj glavu!".
Prošlo je užasno puno vremena, znao je da danas "Babom" nazivaju nekog tipa što ima frčkice kao James Brown, i živi u nekoj vukojebini u Indiji povazdan materijalizirajući prašak.
" Pa i ja sam stručnjak za prašak", pomisli Miyamoto, "koga je moj mač dohvatio pretvorio se u prah potpuno, za vijeke vjekova".

Vrati se u položaj meditacije.
Svakako to nazivaju, neki kažu - asana, a neki kažu - utjelovljenje božanske ljubavi.
Pomislio je: "Što ako sam već dugo prosvijetljen i ako sam donio onu glupu odluku da ostanem na zemlji, pomažući drugim dušama u evoluciji i sad mi se čini da sam i dalje u špilji i da nije prošlo mnogo, nego vrlo malo, malo godinať.
Svijest mu se umrtvi, ugleda zlatni prolaz i prebaci se na astral.
"Gle, Leary!", kaže Mushasi i ugleda ga doista kako šeće po nekom "Dina desert planet" krajobrazu. Mrzio je kad mu se SF estetika uvaljuje na astral.
Dolebdio je do njega, i odlučili su putovati zajedno.
Timothy mu teleportira misao da ovaj put on vodi i kako mu ima za pokazati jednu zanimljivu razinu.

Došli su opet do Samse.
Miyamoto je htio Learyja poslati u kurac; nije mu se više dalo voajerski stajati na rubu svjetova i gledati jadnike koji na tripu ponavljaju stalno jedne te iste radnje, i zatim im postavljati smicalice na ovim razinama, uvaljujući im takav film da ih flashbackovi poslije peru godinama.
Shvatio je kako mrzi ovaj jezik, kada biva na astralu zajedno s Learyjem koristi sjevernodalmatinski sleng.
Jezik možeš izabrati prilikom prvog ulaska na određenu razinu i ovaj mu se učinio najbolji za definiranje određena stanja.
Ponuđeni su mi bili i jezici milijun različitih plemena o kojima informacije možeš pronaći samo u Frazerovoj "Zlatnoj grani", ali uživo, brale, ne!
Gledali su dvojnika djevojke koja slika.

"Slikam i ja u jebenoj špilji", kaže Miyamoto, "i nisam baš zbog toga morao dolaziti do praga i gledati usranog mutanta Hieronymusa Boscha osobno kako meditativno pilji u mene i nešto mi želi reći; tako milo gleda, ali mu samo iz usta izlazi bzzz".
Leary zavjerenički stavi prst preko ustiju, htijući mu reći "daj prestani misliti" - pričati i onako ne mogu dok nisu u tijelima.
Nizovi slika okruživali su dvojnika djevojke, napravivši poznati astralni push-up (tip astralne pretvorbe uređen po formuli antimaterija=antienergija), i slike se pretvore u razinu.
" Zaplovimo u njezine svjetove, charter je besplatan", pomisli Miyamoto, "nema usranih skipera, nema jakog vjetra i ne moramo se naginjati".

Brdo.
Prokleto aboridžinsko brdo i gomila australskih životinja, a njemu je već i onih japanskih bilo na vrh glave.
Neki su izgledali kao da si pomiješao južnoameričke vrste s australskima.
" Nije ni čudo", pomisli Miyamoto, "E, ako smo ja i Leary došli u njezine svjetove, onda su ovakvi križanci potpuno normalni".
Protrči Zekoslav Mrkva koji je na ruskom izgovarao tekst "zajec nu pagadi", a za njim i hrpa insekata, anđela, ljama, konja, bivola, mamuta, sobova, tuljana, leptira, pčela na čelu s pčelicom Majom i zaljubljenim Pavom, ovaca, peradi, prijatelja životinja u pettisućitom protestu protiv jedenja istih, biciklista, prijatelja bicikala udruženih u nevladinu udrugu, administratora koji registriraju udruge, dva dječaka s kurcem na nosu braće Chapman, Natasha iz grada Beča zajedno sa svojim dječačkolikim prijateljem, dvije egipatske balzamirane mačke, Borghes s jednim od prijevoda "Tisuće i jedne noći" pod miškom, Stahanov s punom lopatom ugljena...
Pa za njim jebeni Emile Zola i rudari koje je Van Gogh crtao s krumpirima, pa krumpiri osobno marke "Olandež", tajanstveni "ljudi u crnom", Tupac (naravno!) i horde uličnih bandi "from L.A.", bijelo smeće zajedno s prikolicom, inkarnacije 50 joga-gurua praćeni pomahnitalim sljedbenicima, Jehovini svjedoci, Ron i scijentolozi usput ispisujući virmane za učlambu u crkvu, patareni, katari, rozenkrojceri sa sedam inicijacija, Isusovci iz paragvajskih redukcija...
I, na kraju, Osho koji je hodao za svima njima i pleo svoju kapu.
E, na ovu scenu Leary i Miyamoto prasnu od smijeha.

Majka s djetetom.
Sacra familia (činilo mu se da to žabari tako nazivaju); pa on je ipak poluprosvijetljeni bivši samuraj iz špilje koja se nalazi u Japanu.
Frizure su bile iz sedamdesetih.
Ali, to je bio princip u zapadnoj umjetnosti, zar ne?
Božanstva i njihovi roditelji bili su uvjek isti, ali su ih odijevali u suvremena tijela, frizure, odjeću i pejzaže.
Miyamotu je to bilo smiješno, zamišljao je da negdje na teološkim fakultetima postoje stilistički predmeti s naslovom "Kako odjenuti Boga".
Valjda je u Zenu sve bilo jednostavnije.
Početi od ničega puno je jednostavnije nego početi od Boga.
Onda se mučiš s oblicima, moraš ga transcendirati kroz različita tijela i udahnuti mu dušu.
" Mi to radimo krajobrazima", pomisli Miyamoto.

Silueta čovjeka koji sjedi.
" Misli on misli, ovo je neki meditant kao ja", pomisli Miyamoto, kad isto već nije mogao izreći.
A u tipu ponovno one iste životinje, tisuće njih!
Okrene se prema Learyju: možda je sve ovo njegova igra, možda je djevojka za štafelajom jedna od njegovih drugarica.
I sad bi još trebao doći B. i reći "please to meet you, I hope you guess my name" kao usrani Jagger koji u onom kratkom filmu glumi pomahnitalog Aleistera Crowleyja.
I nikako da stavi na glavu onu smiješnu kapu koja nema veze s Oshovim fesom.
Bar da zažvali onu krasoticu, kao na skulpturi što je vidio u Rodinovu muzeju; onako dva fina tijela izlaze iz kamena.
Kvrc, kvrc čini kamen kao ljuštura od jajeta, a ovo dvoje samo što nisu živi.
I zatim se pare, pred tobom.....

Planinski pejzaž.
Ova brda bila su mu poznatija; jako strma oblih vrhunaca s pokojim zakrivljenim borom na padinama.
Stapanje. Leary je iskoristio jednu od njezinih slika da se vrate u razine blizu stvarnog svijeta.
Spiralna vrtnja, kao kad ti u slastičarnici stavljaju kuglicu sladoleda.
" Možda je gospodar inkarnacije iz Tetova, odatle dolaze dobri sladoledariť, pomisli Miyamoto, "pa je zato sve stvorio spiralno, prolaz kroz svjetove, DNK, maternicu, labirint, kurac svinje..."
Ode drugar...
Nije mu zapjevao, jer sastat će se opet garantirano i sudbinski.
" Tako mi piše u zvijezdama", cinično procijedi Miyamoto.
Planine, nebo, tama, obrisi stijenja....
Stijene špilje, svod špilje...
Tu sam, sjedim na karamatu i meditiram, ne buljim u Svamiđija u Jurišićevoj.
Ja sam u Japanu.
Uskoro se trebam prosvijetliti.

Pogledao je skromnu unutrašnjost svoje isposničke špilje.
" Vani je sigurno krasan sunčani dan i došlo je proljeće!", izrekne.
Ako, naravno, krenemo od pretpostavke da dan uopće postoji, pomisli...



english

foreword

Josip Zanki, 2006

The day Miyamoto Musashi met Timothy Leary

It all began with the keeper of the threshold.
The pleasant but somewhat starchy Mr Samsa met him in the city of alchemy.
The keeper of the threshold in a poignant vision is embodied in Prague.
Don Juan speaks of him as a vast bug, perhaps a fly, but anyway an insect.
Dali and Bunuel found him coming through the palm of the hand into an Andalusian dog, and this, they say, is an old cabbalistic place for reading the names of gods and of men.

All this passed through the head of Miyamoto Musashi as his glance took in the humble interior of his heremetical cave.
“Let it all go to blue blazes, I haven’t yet reached enlightenment, and I have been drawing these repulsive landscapes with a bamboo pen for years,” thought Miyamoto.
He had long since left the career of samurai, happily reminiscing about the severed heads that had looked pleadingly at him below their legs in the last instants of consciousness.
When he was little, his mummy had told him the story of Bas-celik.
He recalled the chap who yelled “Baba, give head”.
A hell of a time had passed before he had known that Baba is what they call some chap that has a fuzzy hair-do like James Brown and lives in some tip in India materialising dust the livelong day.
“Well, I’m a dust expert too,” thought Miyamoto to himself, “whoever my sword laid into turned into ash good and proper, for ever and ever”.

He returned to the lotus position.
They call it all sorts of stuff, some say its asana, some say it’s the embodiment of divine love.
He thought to himself. “What if I have already been enlightened for ages and what if I made that dull decision to stay on earth, helping other souls in their evolution, and now it seems to me that I am still in the cave, and that not so many years have passed, but very, very few.”
His consciousness dulled, he saw a golden passage and transferred to the astral plane.
“Look, Leary,” said Musashi, and saw him really walking along some Dune the Desert Planet landscape. He hated it when SF aesthetics made it into the astral plane.
He levitated over to him, and they decided to travel together.
Timothy teleported the thought that this time he was leading and that he had to show him an interesting level.

Again they came to Samsa.
Miyamoto wanted to tell Leary to fuck off; he didn’t feel like standing on the edge of worlds like a voyeur any longer, watching poor sods on a trip repeating always the same action, and then setting them tricks at these levels, palming off on them some film for the flashbacks to hassle them for years.
He realised that he hated this language, when on the astral plane with Leary he was using North Dalmatian slang.
You can choose your language when you get into a certain level, and this seemed the best for the definition of a given state.
He had been offered languages of a million different tribes info about which you can find only in The Golden Bough, but no way in life.
They looked at the double of a girl painting.
“I paint too in that sodding cave,” said Miyamoto, “and I didn’t have to get to the threshold and watch a blasted mutant of Hieronymus Bosch personally meditatively staring at me and wanting to tell me something; he looks so sweet, but nothing comes out of his mouth but bzzzz.”
Leary conspiratorially laid his finger over his mouth, wanting to say “do stop thinking” – they couldn’t anyway speak as long as they were out of their bodies.
Series of pictures surrounded the double of the girl, making the familiar astral push-up (type of astral transformation governed by the formula antimatter=antienergy), and the paintings turned into a level,
“Let’s set sail into her worlds, it’s a free charter,” thought Miyamoto, “there’s no blasted skipper, no gales, and we don’t have to lean over.”

Hill.
A blasted aborigine hill and a pack of Australian animals, and he had it up to here already with the Japanese.
Some looked as if you had mixed South American species with Australian.
“No wonder,” thought Miyamoto. “Yeah, if me and Leary have come into her worlds, then these kinds of crosses are completely standard stuff.”
Bugs Bunny ran up, telling the text of “zajec nu pagadi” (i.e., in Russian)m and then a pack of insects, angels, llamas, horses, buffaloes, mammoths, elks, seals, butterflies, bees with Maya the Bee at their head and a lovelorn Pavao, sheep, poultry, friends of animals in the five thousandth protest against eating them, cyclists, cycle friends associated in an NGO, the civil servant for registering NGOs, two Chapman brothers boys with dicks on their noses, Natasha from the city of Vienna, together with a boyish friend, two Egyptian embalmed cats, Borghes with one of the translations of A thousand and one nights under his arm, Stakhanov with a miner’s shovel full of coal…
And then that fucking Emile Zola and the miners that Van Gogh drew with the potatoes and the potatoes of the Holland brand, the mysterious men in black, Tupac, of course, and hordes of street gangs “from L.A.”, white trash together with their trailers, incarnations of 50 yoga gurus accompanied with their frenzied followers, Jehovah’s Witnesses, Ron and the Scientologists writing out bank transfers for church membership, Cathars, Patarenes, Rosicrucians with seven initiations, Jesuits from the Paraguayan reductions…
And at the end, Osho, who was walking with all of them, and knitting his cap.
Oh well, at this scene, Leary and Miyamoto burst out laughing.

Mother with child.
The Sacra familia (so it seemed to him that the Wops called it); he was, after all, a semi-enlightened former samurai from a cave in Japan.
The hairstyles were from the seventies.
But that was a principle in western art, wasn’t it?
Deities and their parents were always the same, but they gave them contemporary bodies, hairdos, clothing and landscapes.
Miyamoto thought it hilarious that in some theological college there must be stylistic subjects with the title How to Dress God.
Surely in Zen everything was simpler.
Starting from nothing was a lot easier than starting from God.
Then you have trouble with forms, you have to transcend it through various figures and inspire him with a spirit. “We do it with landscapes,” thought Miyamoto.
A silhouette of a seated man.
“Thinking, thinking, this is some meditator like me” thought Miyamoto, when he wasn’t able to say it out loud.
And in this fellow the same animals again, thousands of them.
He turns round to Leary. Perhaps this is all some game of his, perhaps the girl with the easel is one of his groupies.
And now B. should come and say “pleased to meet you, I hope you can guess my name” as the crappy Jagger who played the mad Aleister Crowley in that short film.
And he couldn’t put on his head that ridiculous cap that had not connection with Osho’s fez.
If he could at least tonsil toss with that lovely, like the sculpture he had seen in the Rodin museum, two fine bodies, coming out of the stone.
Fizzle, fizzle, went the stone, like an eggshell, and the two of them were all but alive.
And then they were having it off in front of you.

Mountain landscape.
These hills were more familiar to him; very steep round peaks with the odd stunted pine on the slopes.
Merge. Leary used one of her paintings to go back to a level closer to the real world.
Spiral whirling, like when they put a scoop of ice cream into a cone for you.
“Perhaps the lord of incarnation is from Tetovo where all the good ice-cream men come from” thought Miyamoto, “and so he’s created everything spirally, the passage through the worlds, DNA, the womb, the labyrinth, a pig’s dick…”
Off went his chum.
He didn’t sing to him, because they were bound to meet again, sure as eggs.
“That’s written in my stars,” Miyamoto muttered cynically.
Mountains, sky, darkness, outlines of rocks…
Wall of the cave, ceiling of the cave…
Here I am sitting on karamat and meditating and not staring at that Swami-ji in Jurisiceva.
I’m in Japan.
I am soon going to be enlightened.
He looked at the modest interior of his hermit’s cave.
“It’s bound to be a lovely sunny day outside and spring has come,” he declared.
If, of course, we start off from the assumption that day exists at all, he thought.

 

english

Ambiguous work, with emotion

 

The Canberra Times, 13.3.2001, Australia
By Sonia Barron

Impressions VII, Izabela Simunovic, Street Theatre Studio, cnr Childers St and University Avenue, Acton Daly until March 17

PAINTER, installation artist, and costume and set designer, Izabela Simunovic has only been in Australia for a short time. A graduate of the Academy of Visual Arts at the University of Seagram, she has exhibited in Croatia, Italy and Austria, and since 1991 has designed for the Croatia National Theatre in Seagram and Slovenia National Theatre in Ljubljana. Presently based in Melbourne, Simunovic has already begun attract attention from local collectors and institutions. Brought to Canberra by Embassy of the Republic of Croatia for the National Multicultural Festival, she has used the Street Theatre Studio space to create an installation in the nature of dark, cave-like environment. Red spotlights directed on specific elements provide light. Along the walls there are seven paintings on canvas. On the floor are augmented by seemingly casual arrangements of smooth, round stones and black lines that read as pathways or directional indicators. In the middle of the installation a picture of a kangaroo hangs from the ceiling. The paintings on the walls are minimal whereas those on the floor may include references to primitive cave drawings.

A number of formal elements are repeated in both wall and floor paintings. These include a maze design, a fiery red or black circle,and a discordant checkerboard pattern of many colours. It is an ambiguous work. The atmosphere is one of a psychological space rather than a physical movement trough time. A journey is implied, but expressed metaphorically. It would seem to be ongoing and chargedwith intensely experienced emotions. The total effect is quite dramatic.

english

Elizabeth Summons, January, 2000

-2000, Art Collector, Writer and Editor from Melbourne wrote:

"Her art is abstract, spare, with remarkable power and simplicity -it could, in fact, be described as a universal language.

When I look at the works I possess, I am conscious of a feeling of freshness and ease as I stand before hers. I know many people well versed in Art who have had the same impression."

hrvatski

PREDGOVORI

IAN TATTERSALL, 1997
Antropološki odjel Američkog prirodoslovnog muzeja, New York
Department of Anthropology, American Museum of Natural History, New York


JEFFREY SCHWARTZ, 1997
Antropološki odjel Sveučilišta Pittsburgh


Postoje stanovite točke u kojima se stapaju iskustvo i
imaginacija, prošlo i sadašnje; jedna je od njih i djelo
Izabele Šimunović. Njezini prividno jednostavni likovi
istodobno evociraju bezvremeni svijet "primitivnoga"
špiljskog umjetnika i do same srži moderan senzibilitet.
Svedeni na apsolutno najbitnije elemente, i oživljeni dra-
matičnim kontrastiranjem boje, Izabelini nas likovi iz
zemaljskoga svijeta prenose u eterični univerzum gdje
oblici plutaju u prostom, a ipak su usidreni u ljudskome
iskustvu. U današnje doba prava je rijetkost kad se može
posvjedočiti o otkriću novog, uzbudljivog i inovativnog
umjetnika koji s tolikom jednostavnošću i skladom
povezuje imaginaciju i osjećaj. Izabela je, u tom pogledu,
doista jedinstvena, i po načinu prezentacije i po temama
koje bira. U ovo doba kad zamršene stvari i tehnologija
pobuduju pravo idolopoklonstvo, i kad vladaju svakim
aspektom života, Izabelin nas rad osvježava i učvršćuje u
uvjerenju daje i on, poput prirode, povezan s biti ljudske
duše.

 

 

Jakov Radovčić,paleontolog i voditelj Zbirke krapinskog pračovjeka u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju, 1997.

OBZORI POČETAKA I ARHETIPOVI


Promatrajući grafičke listove Izabele Šimunović namah sam se prisjetio svega onoga sto sam dotad godinama - upoznavajući se i proučavajući najtanje i najspontanije iskone ljudskosti i ljudskoga - vidio u brojnim muzejima, literaturi, ali i na arheološkim lokalitetima... Prijatelju, s kojim sam gledao Izabelino likovno stvaralaštvo, izustio sam zasigumo posve subjektivno i stoga, valjda, potiho: "Pa to slici onom arhetipskom slikarstvu, slikarstvu kamenog doba..."Arhetip je, podučavaju nas rječnici, viseznačna imenica. Njome se imenuju uzori ili modeli, a i izvorni nesačuvani rukopisi koji se daju rekonstruirati. To može označiti i prvi tiskarski otisak ili primjerak novog izdanja, ali ta riječ može iskazivati i mnogo zamršeniju stranu ljudskog djelovanja. U psihoanalizi arhetip je iskonski podsvjesno misaoni motiv zajednički svim ljudima - I otuda mi je, vjerojatno, Izabelino slikarstvo - mada samosvojno - bilo prepoznatljivo i usporedivo sa začecima umjetničkog iskaza pradavnog, pretpovijesnog čovjeka. Prikazi sličnih motiva, linije, boje... sve mije nalikovalo negdje več doživljenom, ali je tu bo: odmah osjetiti izraženu osobnost i njenu slikarsku inovaciju. Isto tako, Izabelina grafika mi je nalikovala drevnom umijeću, ali i umjetnosti sjevernoameričkih Indijanaca, a onda pomalo i likovnom izrazu australskih domorodaca. Podsjećala me na umjetnost afričkih Bušmana i mnogih drugih suvremenih plemena Crnog kontinenta. Tu sam našao više od pet tisuća godina u pustinjskim stijenama i pijesku Sahara. Bilo je to u doba kad su tamo bili još plodni pašnjaci i današnje more pustinje tek dio sveukupnog, pretpotopnog, cirkummediteranskog Rajskog vrta. Prva spoznaja o postojanju pretpovijesne umjetnosti začela se šezdesetih godina prošlog stoljeća u Francuskoj. Tadašnji su pretpovjesničari na kamenodobnim artefaktima počeli razaznavati likovne prikaze i dekorativne elemente kao znakove određenja pojedinih kamenih ili koštanih predmeta. Tih godina, zabilježeno je, kako je jedan znatiželjni Španjolac, tumarajući blagim sredozemnim krajolikom mjesta Santillana del Mar, zagubio svog psa. Pasje proganjao lisicu. Vlasnik se začudio kad je lavež njegova psa dolazio iz nekog dalekog prostora. Ubrzo je shvatio kako se njegov kućni ljubimac strmoglavio u neku pukotinu, a razgrnuvši okoino grmlje otkrio je uzak prolaz u podzemni hodnik. Tako je otkrivena Altamira. Sedamdeset godina nakon toga, jedan drugi zagubljeni "najstariji ljudski pratitelj" razotkrio je svom vlasniku Lascaux. Nakon otkrića Altamire prošlo je test godina sve dok jednog ljetnog dana na svoje imanje pokraj špilje nije pristigao Marcelino de Sautuola. Kad su mu radnici pričali o otkriću Altamire, de Sautuola je, s obzirom na svoje zanimanje za pretpovijest, započeo iskopavanja spiijskih taložina, ne bi li pronašao pretpovijesne artefakte. Kopao je gotovo četiri godine, a onda ga je jednog ljetnog dana 1879. godine, dok je u tamnom jarku špilje pretraživao zemlju, prenuo krik njegove kčerkice. Djevojčiica Maria trčkarala je špiljom i tamo gdje je zapazila odsjaj svjetlosti podigla je svoj pogled i uzviknula: "Papa, mira toros pintados!" Dotrčavši blizu Marie, otac je usmjerio svjetlo tamo gdje mu je djevojčica pokazivala prstom. Pod slabom rasvjetom ugledao je sliku velikog bizona, zatim drugu, pa jos jednu... Na neravnoj stijeni špilje sve su bile obojane živim bojama, svježe i čiste kao da su tek nedavno dovršene. Prvostvorena, prvobitna umjetnost bijesnula je u gornjem paleolitiku, prije tridesetak do četrdesetak tisuća godina. Ona, po nekim antropolozima, određuje i samu pojavu naše ljudske vrste, sapientnog, mislećeg čovjeka. Pojava umjetnosti u gornjem paleolitiku označila je i temeljnu prekretnicu i razvoj dodatne uljudbe čovjeka. I kao stoje to bila vatra, zatim govor, pojava umjetnosti bilaje dodatni način ljudske komunikacije, komunikacije izvedene iz apstrakcije grafičkih simbola i crteža, petroglifa i piktografa kamenog doba.Daleka, pretpovijesna umjetnost kamenog doba mje nastala iz potrebe uljepšavanja covječjeg neposrednog okoliša. Njen postanak proizlazi iz ozračja magičinosti i religijskih svetkovina, iz nužnosti obraćanja i molitve pomoći. U opstanku ljudske vrste stoji briga za potomstvo, ali i prehrana je svakodnevno preživljavanje. Uz takve iskaze opstojnosti slijedi i daleka nada u život nakon smrti. To je zapravo opsesija pojedinca, a ona je sigumo zasijana van samog ljudskog života i njegova znakovlja. To pak znakovlje teško je spoznati, a još teže predočiti.U počecima, umjetnost kamenog doba nastajala je u zakloništima, pri ulazima u podzemne prostore, a onda, ona se stvara u većoj dubini. Ta promjena očituje kako pobude i rad umjetnika nisu samo zadovoljenje estetskog užitka. Umjetnički prikazi nisu u prostoru ljudske svakodnevice, već se skrivaju u tamnim prostorima pećina. Hodočašća tim mjestima bila su vjerojatno ritualan čin. Sve to ukazuje nam kako je potreba za umjetničkim iskazom nadnaravno ljudsko obilježje. Kazu mjesta nastanka prvodobne umjetnosti bila su svetišta.Slike gomjopaleolitifike umjetnosti realistički su prikazi životinja. Ponekad su te životinje oslikane kao stada, nekad kao splet rogovlja iza kojeg se nazire tek pokoji oris životinje.
Neke životinje su uprizorene u skotnom stanju.Tehnika izrade slika jasni su orisi životinje izvučeni graviranjem ili bojanjem. Plitko gravirane konture ispunjene su crnom bojom, a tijelo je bojano crvenom ili zutom bojom. Glave su najčešće ocrnjene. Mnogi detaiji paleolitičkih slika jasno nam pokazuju da iza te umjetnosti postoji nesto više od estetskog izričaja pojedinca.Umjetnost starijeg kamenog doba, kao i umjetnost mnogih lovačkih plemena, prikupljača plodina i nomada, u osnovi je '"animalistička". Životinjski svijet koji promatra umjetnik prikazuje u stiliziranom izrazu. Životinje su orisane "visokim stupnjem artističke perfekcije", prepoznatljive, čiste i jasne u boji i obliku. No, pored takvih slika životinjskog svijeta, pretpovijesni umjetnik ostavio nam je i niz svojih poruka. To su znakovi apstraktnih oblika koje još uvijek ne mozemo pročitati. To su znakovi umjetnika ili ideomorn, zatim tektimorii, i dr. To su moguće tajni znakovi u koje nam je teško proniknuti. Kad bismo možda u tome nekom nadnaravnom moći uspjeli, možda bismo zašli i u dušu tog pradavnog stvaratelja.
Označavanje pretpovijesnih artefakata i umjetnički prikazi po špiljskim prostorima prije deset, dvadeset ili trideset tisuća godina, samo su prividno nesustavno izvedeni. Antropolozi su već odavno uočili svojevrsna pravila pojavljivanja dekorativnih počela ili zamršenijih likovnih sklopova. Na predmetima koji su očito bili namijenjeni kratkotrajnoj upotrebi iscrtavanje znakovlja bilo je jednostavno. Nasuprot tome, postojali su predmeti o kojima su ljudi skrbili duže vrijeme. Njihovo označavanje bilo je izvedenije, mukotrpno i posve
realističko. Različite životinje, zapažamo, oslikavaju se različitim načinom ili pak u različitom spletu.Oris pretpovijesnog bizona mozemo tako pronaći na kamenoj pločici ili na stijeni pećine, ali se on gotovo nikad ne prikazuje na neke druge načine. Prikazi konja izvodili su se tako na ulomcima rogovlja, a pojavljuju se i određene kombinacije isprepletenosti životinjskih likova. Konj se vezuje uz jelena, ali na predmetima izostaje njegova sveza s bizonom. Jelen je bio najčešća lovna životinja, on je prikazan na izdubljenom stijenju, ali se rijetko boji polikromatskim pigmentom. Leroi-Gourhan, poznati francuski antropolog, tumačio je takvu paleolitsku umjetnost odrazom zamršenih odnosa postavljenih i izvedenih iz dugog slijeda usmene predaje. Ti odnosi izvirali su iz sveakupnih iskustava, znanja, vjerovanja, mitova i priča. Istrazivači paleolitske umjetnosti slažu se u jednom zaključku: pojavljivanje životinja i znakova na stijenama pećina nije slućajno. Jedan splet životinja i znakovlja vezan je stalno uz neki drugi splet. Konji se pojavljuju uz bizone, a njihovi se prikazi nalaze u središnjim prostorima podzemnih dvorana. No, zapaženo je, prikazi ljudi ili zvijeri obično su izvedeni u nedostupnim dijelovima podzemnih šupljina.
Kad je Europljanima razotkrivena umjetnost pretpovijesnog čovjeka, tek u prvim desetljećima prošlog stoljeća, s njihovih estetskih polazišta teško je bilo dokučiti "umjetnost" dalekih vremena i gotovo nepoznatih i neshvatljivih ljudi. Razlozi tome bili su gotovo naivno europsko određenje i izričaj estetskih vrijednosti. Europska definicija umjetnosti postavljena je na njenim mjerilima Ijepote i običajnih ljudskih užitaka. Danas, na kraju dvadesetog stoljeća i na srazu tisućljeća, naučili smo da su estetske vrijednosti utopljene u cjelokupno drustveno, političko, gospodarsko ali i religijsko značenje i određenje. Kada je početkom 20. st. spiijsko slikarstvo pretpovijesnog čovjeka prihvaćeno kao njegova autentična umjetnost, bila je to posljedica otkrića sto je Europljanin poćeo razumijevati kontekst likovnog iskaza izvaneuropskih svjetonazora. Etnolozi su tako otkrivali, npr. totemizam, posebnost, gotovo magičnost odnosa čovjeka i životinje. To je pak navodilo na promišljanja kako je "umjetnost s kraja kamenog doba" tek puki odraz magijskih vjerovanja, vjerovanja kojima se povodio pretpovijesni čovjek kako bi sebi priskrbio obilniju lovinu. Francuski pretpovjesničar Abbe Henri Breuil, pedesetih je godina promišljao kako je gomjopaleolitski lovac zašao u dubine podzemnih prostora kako bi uzvisio svoje lovne rituale. Životinje su bivale ritualno ubijane iscrtavanjem bodeža i rana. Nejasni okolni znakovi tumačeni su kao zamke ili mreže, a njihov raspored trebao je opet osigurati uspješan lov. ljudi su tako, po Breuilu, izvodeći svoje rituale nastojali kontrolirati kako lovca tako i lovinu. Takvi ritualni obredi bili su u službi uvođenja mladeži, inicijacije, u običaje svijeta odraslih. Još i danas, potkraj stoljeća, postoje slične prosudbe o takvim začecima umjetnosti. Postoje o tome i suprotna gledišta. Oko petnaestak postotaka narisanih ili ugraviranih životinjskih prikaza imaju grafičke znakove koji se mogu protumačiiti kao bodeži ili rane, ali ti znakovi isto tako mogu biti i simboli čije pravo značenje ostaje tajna. Štoviše, u najnovije vrijeme zapaženo je kako sveukupnost likovnog izraza, koji bi se mogao pripisati magiji lovstva, ne odražava odnose izmedu najčešće iscrtavao konje i goveda. Značenje, dakle, tih znakovlja i simbola bilo je, a i sada je, predmetom brojnih rasprava. Tako Leroi-Gourhan otklanja tumačenje po kojem je pretpovijesno znakovlje tek prikaz bodeža ili rana. On im pridaje značenja koja proizlaze iz seksualnih odnosa, pa nam ukazuje da je kozmologija kulture gomjeg paleolitika odraz podjele na svijet muškarca i muškosti i svijet žene i ženstvenosti. Muško znakovlje i životinje uvijek su sparene sa ženskim znakovljem i životinjama. Oni se nalaze u nekoj vrsti komplementamih suprotnosti. Na kraju svog životnog puta i sam je Leroi-Gourhan odustao od toga svog hipotetičkog modela tumačenja prvodobne i izvorišne - umjetnosti. No, znanstvenici, posebice pretpovjesničari, koji proučavaju umjetnost paleolitika, i dalje nastoje vjerodostojno protumačiti apstraktno znakovlje pretpovijesnog čovjeka. Ostaje im to jedna od najvećih zagonetki arheologije i antropologije.
U novije vrijeme, pisac brojnih znanstveno-populamih knjiga o pret povijesnom čovjeku i pračovjeku, John Pfeiffer, promislio je o dodatnom objašnjenju pradavnog špijskog slikarstva. Sučelice Leroi-Gourhanovu strukturalističikom pristupu, Pfeiffer se suočava činjenicom kako špilja, kao svijet mraka i podzemlja, u čovjeku izaziva nove osjećaje i budi posve drugu psihu. Danas, kad posjećujemo takva mjesta, hodamo pod električnim lampama osvijetljenim, sigurim stazama nasih prethodnika. Prije desetine tisučljeća iskustva i znanja pretpovijesnih ljudi i umjetnika bila su posve druga. Slabašno i tinjajuće svjetio bakiji ili lojanica u podzemnom sustavu tijesnih hodnika ili ovećih tektonskih prostora stvorit će laka priviđenja i halucinantna stanja. Životinje će se kretati i hroptati. Ustrašenost i emocionalna napetost na odizanju svijesti, a potom slika bizona kako u naravnoj veličini prodire iz mraka, izazvat te izuzetno dramatsko stanje. U takvom stanju svatko je bio podložan sugestiji. Pfeiffer, stoga, zaključuje kako su to bili trenutci kada su se mladima prenosila najuzvišenija kultuma iskustva odraslih.
Nedavno su, 1988. g., američki antropolozi David Lewis-Williams i ThomasDowson iznijeli izazovnu hipotezu koju temelje na svojim etno-arheološkim proučavanjima pojave umjetnosti juznoafričkih Bušmana. Slike piktografski iscrtane po stijenama koje čine zivotni okoliš plemena San, nalik su paleolitskoj umjetnosti, ali i umjetničkom iskazu drugih prvodobnih plemena. Proučavajući umjetnost i znakovlje Sana, istrazivaći su otkrili kako umjetnik stvara u stanju samoizazvanog transa. Podaci psiholoških istraživanja pokazuju da se zbog transa stanje izmijenjene psihe očituje halucinogenim i dužim razdobljem osjećajnih depresija. U torn stanju ljudski mozak i ljudsko oko zajednički stvaraju tek mali mogući splet geometrijskih liko - znakovi. Lewis i Williams, fznakove u Lascauxu, u svojoj raspravi naslovljenoj "Znakovi svih vremen entoptičke pojave u gomjopaleolitičkoj umjetnosti" (1988.) umjetnost Sana povezuju s pretpovijesnom
europskom umjetnošću. To nas opet upućuje kako je paleolitsko slikarstvo nastalo u izmijenjenom stanju svijesti, ili, kako su barem neke slike i znakovlje orisani umjetničkom rukom čovjeka koji proživljava ta stanja. Znademo da začeci religije sežu u još stanju, daleku prošlost. Očovječenje čovjeka i misao da je umjetnost proistekla iz religijskih sfera ima sve više znanstvenih potpora. Transcendentalnost, nastojanje čovjeka za preobrazbom u vječno i traženje vizija vječnosti samo su dio religijskih sustava mnogih kultura. Gomjopaleolitski su ljudi, kao i ljudi izvan naših civilizacija, samo stvorenja isprepletena i zamršena kao i mi danas. Ponekad smo i sami sposobni ispreplesti i doživjeti brojne kozmološke, magijske ili pak funkcionalne sprege u samo jednom znakovlju. Kad sam prije nekoliko godina dočekao priliku svojim očima ugledati veličinu i čudesnost Lascauxa, u svijetu podzemlja i mraka najviše su me se dojmile boje te pretpovijesne umjetnosti. Umišljajući mračnost ljudske prošlosti bio sam zadivljen živim koloritom tog slikarstva. Čudio sam se umjetnikovoj moći da u svijetu tame iznalazi tako prozračne, čiste i sjajne boje. Žuta, crvena, crvena na žutoj, crta bistrog okera i crna na bijeloj, bile su boje linija koje su vijugale neznanim prostorom podzemnih stijena. Kristalasti stalaktiti i lomovi našeg svjetia uvlačili su nas u svijet imaginacije, i tu je mogao prestati svijet u kojem kao obični smrtnici živimo.Treba li nas začuditi stoje prvostvoreni umjetnički izričaj ponekad nalik i dječjem izričaju. Iz prapočetka umjetnosti znakovlje života gotovo je univerzalno. Ono je, znademo, nezavisno izvedeno. Proteže se medu ljudima svih kontinenata i traje tisućljećima. To znakovlje je, dakle, kao misaoni motiv, kao svima prepoznatljiv oris, jednostavno sjemenka i klica koja niče bez obzira na vrijeme i prostor. Ono je zasigurno podsvijest našeg mentalnog sklopa, našeg bitka i ljudskog određenja. To je onda arhetip, izvorišna matrica sveukupnog grafičkog oblikovanja. Napokon, priupitati se je li stoga meni Izabelin crtež misano čist, jasan i estetski blizak, ili je meni, s obzirom na našu suvremenost, njen crtez estetičan jer jeistinski nepatvoren, ili mi je opet neki ideomorfni signal koji se preklapa s mojim traganjima? Zasto se antropologija bavi izučavanjem tzv. prvobitne, primitivne ili, bolje reći, izvorišne umjetnosti davnih i nama dalekih ljudskih skupina. Jednostavno stoga sto je ta umjetnost dio opće ljudske baštine i kulture. Antropolog, stoga, promatra umjetnost u njenom kultumom okruženju, a povjesničar umjetnosti ili likovni kritičar o toj ljudskoj djelatnosti više govore s estetskih načela. Čini se da je njima manje zanimljiva namjena ili povijest artefakta u kulturi gdje je on nastao. U svakom cjelovitom izučiavanju umjetnosti neke skupine ili zajednice nužno je i poznavanje opće kulture ljudi iz koje je ta umjetnost proistekla. Nama je - s kulturnom baštinom Zapadnog svijeta - u suočenju s umjetnošću, npr., Istoka a umjetnost počesto neshvatljiva. Tek kada se upoznamo sa širinom kulture i baštine tog Istoka, onda i na drugi način cijenimo tu umjetnost. Isto tako, stoljeća i velike prostore europske umjetnosti teško je dokučiti bez nasih sveopćih znanja o krščanstvu ili Crkvi. I tako, sto se više udaljavamo, u vremenu ili prostom, od kulture u kojoj živimo, potrebitije nam je sve bolje poznavanje temelja drugih kultura. U proučavanju izvorisne umjetnosti kamenodobnog čovjeka, ili umjetnosti sjevemoameričkih Indijanaca ili australskih urodenika, antropolog mora proniknuti u odnose tih ljudi prema umjetnosti, prema umjetniku, ali i njegov polozaj u dotičnoj zajednici. Nastojimo spoznati sto je u osnovi umjetnikove motivacije i tko ga je učio negovu umjetničkom izričaju? Napokon, pitati nam se kako se umjetničke izrađevine koriste u kulturi njenih stvaratelja. Razlike u kategorizaciji umjetničkog izričaja, umijeća, vještine izrade rukotvorina i u raspoznavanju artefakta proizlaze iz povijesnog pristupa istraživanju visokih civilizacija. Povjesničari umjetnosti, estetičari i filozofi naših kultura vec dugo istražuju i analiziraju stvaralački postupak pa i kreativnost nekog umjetnika ili umjetnosti.
Počesto se zaboravlja da umjetnik, posebice likovni umjetnik, stvara ili sriće svoju poruku na samo sebi svojstven način. On se najčesće ne može ni iskazati u dnigom mediju. Ako slikar iznese svoju poruku svojim grafičkim znakom, zašto bismo od njega tražili prijevod na govomi medij komunikacije? Naša kultura uglavnom se verbalno izriće i prenosi, a postoji tendencija da sve oblike ljudske komunikacije svedemo na riječi. Zašto bi slike imale naslov? Zasto ih ne identificiramo bojama, npr.: "Žuto na cmom","Crveno i žuto" itd. Zašto se, uostalom, umjetnik ili pjesnik ne bi razlikovao od drugih.Život s umjetnikom, neposredno upoznavanje s njegovim stvaranjem i uzajamni odnosi prema kulturi zajednice kojoj pripada, kao i odnos društva prema njemu, najbolje će nas uputiti na odgovore prema postavljenim pitanjima. Nemoguće je progovoriti o umjetniku, a ne po gov umjetnicki odabir i izraz. Odnosi se m to ne samo na likovnjaka nego i na pripovjedača, glazbenika i plesača. Svaka zajednica stvara svoje umjetnike kao što njeguje svoje vlastite odnose prema umjetniku. Umjetnik, pak, izrađuje svoje umjetnine kao pojedinac, ali i kao pripadnik svoje skupine. To ponekad može biti kao dio općeg rituala i odraz je duhovnog stanja cjelokupne skupine. Doista, izmedu u svijetu najstarijeg poznatog likovnog prikaza i slikarstva iz špilje Lascaux prohujalo je više stoIjeća negoli izmedu nastanka umjetnosti Lascauxa i Picassa. I zasto se u tim mnogim tisucljećima i širokim prostorima pozornost umjetnika okreće opet istim ili sličnim motivima, zašto se odabiru te čiste boje i zasto se ponavlja slika slikana sličnom t i snagom simbola? Prije desetke tisuća godina nagnalo umjetnika gornjeg paleolitika da u mraku dubokih spilja, svijetlom bakiji, na ne ravnu kamenu plohu iscrtava i opet iscrtava bizona ili jelena...?
Zasto Izabela u našem svijetu slika svoje krave i druge njoj poznate životinje? Zasto smo htjeli njenu izložbu postaviti u prirodoslovnom muzeju? Nakon dugog slijeda kultumih epoha, razvoja čovjeka i civilizacija, u vrijeme kad zive naši ili bliski nam naraštaji naših djedova, najčešce smo se skloni prikloniti onim civilizacijskim vertikalama koje su postavljene daleko od ljudske pretpovijesti i svijeta koji ne pripada našoj civilizaciji. No, privlačnost, isčitavanje i razumijevanje, npr.,paleolitske umjetnosti, njezinih arhetipova ili umjetnosti prvobitne ili izvorišne umjetnosti, vodi nas prema poštivanju tih nama dalekih polazišta. Postanak nadnaravnih misaonih sklopova i nase vječno ljudsko i gotovo svakodnevno vradanje i obradanje izvorima čini nam tako bliskim arhetipove umjetnosti kamenog doba, indijanskih petroglifa i piktografa Bušmana. Kada otkrivamo njihovu, i ne samo njihovu, umjetnost, onda vjerojatno raspoznajemo istinu za koju je Teilhard de Chardin rekao:"... ono što stvamo otkrivamo u našim počecima i nasem djetinjstvu otkrivamo sebi ona ista bitna htijenja koja su u dubini naših duša."


IZABELINA PJESMA SUNCU
Frane Paro
Kad je Bog u sivom pravijeku stvarao stvari
stvorio je Sunce;a ono izlazi, zaiazi i opet se vraća.
Stvorio je Mjesec;
on izlazi, zaiazi i vraca se opet.
Stvorio je čovjeka;
on dode, nestane i više se ne vraća.
Dinka, Sudan, Istočna Afrika,
iz zbirke pjesama
"Ptica u oku sunca",
Zagreb, "Znanje", 1958.


Sunce, rijeka, stable, govedo... Znakovi koji se susreću.Ponekad isti - a ipak na svoj način drukčiji - susrecu se tako znakovi stabala, voda, sunaca i goveda u svojim zvjezdokretnim konstelacijama. Ne prepoznaju se vidom već njuhom i sluhom. (Zar su to samo znakovi?)Stable veliko i plavo. Stablo smeđe i maleno. Goveda crvena i cma na trenutak zastala uz žute. Osluškuju...dugo... u vječnost. Tihi vrt edenski, natopljen tolerancijom bića koja su svjesna svojeg u-sve-vrijeme-prisuca pod vječnim okom trajno odiazečeg i dolazećeg sunca. Alkadija djetinjstva; zaumna zemlja praotaca.
To je, donekle, naznačeni svijet drvoreznih piktograma Izabele Šimunović. Poput pjesama opojne jednostavnosti ova je Izabelina "knjiga grafičkih stihova", za koje je sama izmislila znakovno pismo, I prostodušnija u svojoj čistoci od svih mogućih verbalnih opisa. Nećemo otvarati pitanje otkud Izabeli, rođenoj i odrasloj u velikom gradu, ovi znakovi. Važnije je m znati da do njih nije došla listajući monografije o pećinskoj umjetnosti, već je - pomno u drvu izrezujući jednostavne likove biblijskih, ljudskom biću bliskih oblika flore i faune - skupila svoj stigmatični orbis pictus (kao sto botaničar skuplja svoj herbarij). Znakovima-slikama, znakovima-riječima, znakovima-idejama iz svoje je zbirke, postupkom pjesnika, graditelja snova, mogia sloziti poetske likovne metafore i tiskom upečatiti slike pamćenja iz djetinjstva ljudske vrste. Te slike, iznenađujuće iznikle na asfaltu, zapravo su matrice mnogih mitskih obrazaca umrlih i živih civilizacija.Grafika u svojoj biti jest pečat, autentičan trag bojom i tiskom položen na svog nositelja. Zbog složenosti nekih grafičkih postupaka, neobuzdane mašte i seiizibiliteta stvaratelja, takvu je grafičku primarnost na suvremenim tiskopisima često teško otkriti. Izabela nam, medutim, raskošno raskriljuje to graficko prapočelo bez zaglušujućeg zova bubnjeva umjetnikova ega, ili sirenske pjesme tehničke virtuoznosti, bez semantičke magle podignute izmedu razloga djela i gledatelja. Sasvim je akademsko pitanje u kojoj je mjeri Izabela racionalno predumislila svoj projekt : je li slijedila tragove arhetipskih snova na putu prema izgubljenom raju ljudi, ili je "pustila na pašu" svojintuitivni likovni refleks.
Sve je na tim listovima jasno: crno, crveno, zeleno, smeđe na prosiljenoj potki sirovo lijevana papira. Svoj neodoljivi sarm izabelini piktografi crpe iz sretnog podudaranja prirodnosti materijala i prirodnosti postupka. Upravo zbog te uvjerljive prirodnosti - čiste kao gorski izvor i okrepljujuće kao majčino mlijeko - ovim grafičkim listovima vjerujemo laka srca, potpuno razoružani njihovom pitkom jednostavnošću.


english

Jakov Radovcic,paleoanthropologist 1997

 

HORIZONS OF BEGINNINGS
AND ARCHETYPES

There are certain points at which experience and imagination, past and present, fuse; and one ofthem is in the work of Izabela Simunovic. Her deceptively simple images simultaneously evoke the timeless world of the "primitive" rock artist and a quintessentially modem sensibility. Pared down to the absolute essentials, and enlivened by dramatic juxtapositions of color, Izabela's images transport us from the mundane world into an ethereal universe where forms float in space yet remain anchored in human experience. Rarely these days does one have the opportunity to witness the discovery of a new, exciting and innovative artist who captures imagination and feeling with such simplicity and grace. Izabela is truly one-of-a-kind, both in her medium of presentation and in the subjects she has chosen. During a time when complexity and technology are worshipped and dominant in every aspect of life, we have been refreshed and reassured to come upon Izabela's work, combining as it does nature with the essence of
the human soul.

IAN TATTERSALL
Antropoloski odjel Americkog prirodoslovnog muzeja, New York
Department of Anthropology, American Museum of Natural History, New York

JEFFREY SCHWARTZ
Antropoloski odjel Sveucilista Pittsburgh
Department of Anthropology, University of Pittsburgh


Looking at the graphics of Izabela Simunovic, I was strikingly reminded of all that through years of studying the earliest and most spontaneous primordial human qualities and humankind I had seen in
numerous museums, in texts, as weU as at archaeological sites. I muttered (entirely subjectively and
this probably fairly quietly) to the friend with whom I had gone to see Izabela's artistic creations: "This
looks to me like archetypal painting, the painting of the Stone Age..."
... The word archetype, according to the dictionaries,
is a noun with several meanings. It is used to designate prototypes or models as weU as original unpreserved manuscripts that can be reconstructed. This could refer to the first printed version or an example of a new edition, but this worn can also register a far more intricate aspect of human activities.
In psychoanalysis, an archetype-denotes a primordial subconscious-imaginative motif held in
common by all humans. This is probably the source from which the paintings of Izabela -
despite their independent nature - were immediately recognizable and comparable to the begin-
nings of artistic expression of immemorial, prehistoric man. The scenes of similar motifs, lines, col-
ors, ... all seemed somehow familiar to me, like something I had experienced before, but one could
also nonetheless immediately feel the expression of her individuality and artistic innovation. In the
same manner, Izabela's graphics seemed to have similar traits as the ancient skills or rather arts of
the north American Indians, and to some extent also the artistic expression of the Australian
Aborigines. It also reminded me of the art of the African Bushmen and many other contemporary
tribes of the Dark Continent I could also discover similarities with the Neolithic art created
more than five thousand years ago in the desert rocks and sand of the Sahara. This was at a time
when it still contained fertile pastures, and the present sea of sand was only part of a complete,
ancient, circum-Mediterranean Garden of Paradise...
... The first knowledge about the very existence of prehistoric art was uncovered in the 1860s in
France. The prehistoric researchers of this period began to distinguish images and decorative
elements on stone age artifacts as signs of the artistic features of individual stone or bone objects.
In these same years, it was noted how a curious Spaniard, wandering through the gentle Mediterranean landscape of Santillana del Mar, lost Ids dog. The dog was chasing a fox. The owner was
puzzled by hearing the barking of his dog as if itcame from some distant place. He soon realized that
his pet had fallen headlong into some abyss, and clearing various undergrowth, he discovered the narrow entrance to an underground passage. This is how
Altamira was discovered. Seventy years later, another lost "man's best friend' uncovered Lascaux Cave for
its owner. Six years passed since the discovery of Altamira, until Marcelino de Sautuola appeared on his
estate next to the cave on a summer day. When his workers told him
about the discovery of Altamira, de Sautola, who had an interest in antiquities, began to excavate the cave sediments in hope of finding prehistoric artifacts. He dug for almost four years, and then. one day in the summer of 1879, while he was searching through the soil of the dark tunnel
of the cave, he was disturbed by the shout of his daughter. The young girl named Maria, who had
been running to and fro in the cave, had raised her gaze to areas where there was reflected light, and cried: "Papa, mira toros pintados"! Running over to Maria, her father aimed his lantern at the spot his daughter was pointing out. In weak light, he saw a picture of a giant bison, then another, and yet another... The uneven walls of the cave were colored with bright paints, as fresh and clean as if they had just recently been finished. This primeval, original art shone in the upper Paleolithic, thirty to forty thousand years ago. According to some anthropologists, it would determine the very appearance of the human race, of a sapient, thinking individual. The appearance of art in the upper Paleolithic denoted a basic turning point and the development of a further civilization of man. As was the case with fire, and then with speech, the appearance of art was an additional means of human communication, a communication derived from the abstraction of graphic symbols and the drawings, petroglyphs, and pictographs of the Stone Age/The far distant prehistoric art of the Stone Age
did not evolve from a need to embellish man's immediate surroundings. Its origin is rooted in an atmosphere of magic elements and religious celebrations, in the necessity of turning to a greater force and praying for help. The survival of the human race requires not merely caring for offspring but also ensuring sustenance for everyday subsistence. A distant hope in a life after death follows such expressions of continued existence. This hope is in fact an obsession of individuals, and it is certainly sown out- side of human life'itself and its symbolism. This latter symbolism, however, is difficult to recognize and
even harder to describe. In the beginning, the art of the Stone Age was created in shelters, at the
entrances to underground areas, and later it was removed to a greater depth. This change can be interpreted as meaning that the inspiration and work of the artist was not merely satisfaction of an aesthetic enjoyment The artistic images are not exhibited in
the areas of everyday human life, but are rather hidden in the dark spaces of caves. Pilgrimages to such
places were probably ritual acts. This all shows how the need for artistic expression is a preternatural
human characteristic. It indicates that the sites where primeval art originated were holy shrines. The
pictures of Upper Paleolithic art are realistic images of animals. Sometimes these animals are painted as
herds, and sometimes as an entanglement of antlers with only the occasional full outline
of an animal showing through in the background. Some animals are show bearing young. The artistic technique involves clear outlines of the animals traced with engraving or coloring. The shallowly carved contours are filled with black pigment and the bodies are colored with red or yellow. The heads are
most often blackened. Many details of Paleolithic painting clearly show us thatsomething more than the
aesthetic expression of individuals stands behind this art The art of the early Stone Age, as well as the art of many tribes depending on a hunting and gathering or nomadic lifestyle, is basically "animalistic". The animal world as seen by the artist is shown by him in a stylized manner. The animals are drawn "with a high level of artistic perfection", recognizable, fine, and clear in both color and form. In addition to such pictures of the animal world, the prehistoric artists have left us a series of messages. These are marks of an abstract form that we still cannot read. These are the marks of artists, i.e. ideographs, and also tectigraphs, and so forth. These are possibly secret symbols and marks, thus difficult for us to fathom. If someone with supernatural power could perhaps succeed in this, it would be possible to penetrate into the soul of an ancient creator...... The prehistoric artifacts and artistic images pre-
sented in caves some ten, twenty, or thirty thousand years ago are only seemingly executed in an unsystematic way. Anthropologists have long ago noted certain rules governing the appearance of decorative elements or intricate artistic compound units. Objects evidently intended for short-term use exhibit a simple inscribed symbolism. In contrast, objects also existed that required care over long periods of time. Their execution was demanding, difficult, and entirely realistic. Various animals can be noted to have been painted in different manners or even in different groupings. The outline of a prehistoric bison can thus be found on a stone tablet or on the walls of a cave, but it is almost never shown in any other manner. Images of horses were thus placed on fragments of antlers, and zoomorphic figures further appear in certain interlaced combinations. The horse is thus related to the deer, but any association with the bison is lacking. Deer were the most common animal hunted, and they are shown on hollowed walls, but rarely colored with polychromatic pigments. Leroi-Gourhan, a well-known French anthropologist, interpreted Paleolithic art as an expression of complicated relations formed and performed in
reference to a lengthy sequence of oral tradition. These relations arose from a totality of experience, knowledge, belief, myth, and legends. Those who have researched Paleolithic art agree on one conclusion: the appearance of animals and symbols on the walls of caves is not coincidental. One grouping of animals and symbols is always tied to another different grouping. Horses appear next to bisons, and their images are located in the central areas of underground halls. It has, however, been noted that images of humans or beasts of prey were executed in usually inaccessible sections of underground cavities.
When the art of prehistoric man was first exposed to the eyes of Europeans, only in the first decades of the last century, it was difficult from their aesthetic perspective to accept the "art" of distant times and almost unknown and incomprehensible people. The reasons for this lie in the almost naive European determination and classification of aesthetic values. The European definition of arts was based on its measurements of beauty and the usual human pleasures. Today, at the end of the twentieth century and the collision of millennia, we have learned that aesthetic values are submerged into the entire social, political, economic, and religious meaning and definition. When the cave painting of prehistoric man was accepted as authentic art at the beginning of the 20th century, this represented a result of Europeans beginning to understand the context of the artistic expression of non-European world-views. Ethnologists have uncovered for us in this mannerconcepts such as totemism, a special, almost magical,
relation between man and animals. Such research in turn has led to considerations that 'art from the end of the Stone Age" was merely an expression of magical beliefs, beliefs foUowed by prehistoric man in order to ensure abundant game for himself: The French prehistorian Abbe Henri Breuil, in the fifties, considered that Upper Paleolithic hunters had descended into the depths of underground areas in order to exalt their hunting rituals. According to him, the animals would have been ritually killed through drawing daggers and wounds. Unclear surrounding symbols were interpreted in this manner as traps or nets, and their distribution again would be meant to ensure a successful hunt People, according to Breuil, were attempting through their rituals to control the hunters as well as their prey. Such ritual ceremonies could further have served for the introduction or rather initiation of youths into the customs of the adult world. Even today, at the end of the century, similar judgments exist about such beginnings of art. Contrasting viewpoints nonetheless have also been expressed.
About fifteen percent of the drawn or engraved animal images have graphic marks that can be interpreted as daggers or wounds, but equally, such symbols could represent something else whose true meaning remains a secret In fact in the most recent period it has been noted how the totality of the artistic expression that could be attributed to the magic of the hunt does not reflect a relation between the animal world and the game with which the populations were actually fed. For example: while deer was the main game animal of the entire tribe of the prehistoric painter, he simultaneously most often drew horses and cattle.
The meaning, thus, of these signs and symbols was once, and still remains, the subject of numerous discussions. In this manner, Leroi-Gourhan rejects interpretations on the lines that prehistoric marks were merely images of daggers or wounds. He assigns them a significance arising from sexual relations, thus showing that the cosmology of the culture of the Upper Paleolithic reflected a division into a world of males and masculinity, and a world of females and femininity. Male symbols and animals are always paired with female symbols and animals. They are located in some kind of complementary adversary. At
the end of his life, Leroi-Gourhan himself gave up his hypothetical model for interpreting primeval and original art. Various researchers, however, particularly prehistorians studying Paleolithic art, have further attempted to interpret the abstract symbolism of prehistoric man in a reliable manner. This nonetheless remains one of the greatest mysteries of archaeology and anthropology. In the recent period, the author of numerous popular scientific books about prehistoric man and ancestral man, John Pfeiffer, has come up with an additional explanation for these antediluvian cave paintings. In contrast to the structuralist approach of Leroi-Gourhan, Pfeiffer was confronted with the fact that caves, representing the world of darkness and the underground, provoke new feelings and awake an entirely different psychological approach. When we visit such sites today, we walk with electric lights along the secure trails of our predecessors. Thousands of years ago the experience and knowledge of prehistoric peoples and artists was entirely different. The faint and smoldering light of a torch or a candle in the underground system of cramped passages or larger architectural areas could easily have
created an illusionary and hallucinatory state. The animals would seem to move and breath their last.
The fear and emotional stress oriented to remaining conscious, followed by the figure of a bison at natural scale appearing suddenly in the dark, would create ' an exceptionally dramatic state.
In such a psychological state, any individual would be open to suggestions. Pfeiffer thus concludes that
these were moments when the youth of a culture were presented with the most elevated cultural experiences of the elders. Recently, in 1988, the anthropologists David Lewis-
Williams and Thomas Dowson came up with a fairly challenging hypothesis based on their ethno-
archaeological studies of the phenomenon of art among the South African Bushmen. The paintings
pictographically drawn on the rocks that make up the environmental surroundings of the San tribe
resemble Paleolithic art, as well as the artistic expression of other primeval tribes. Through studying the art and symbolism of the San tribe, the researchers discovered that their artists create in a self-induced trance. Data from psychological research shows that as a consequence of a trance state the modified psyche displays hallucinogenic and long term affective depression. In such a state the human brain and human eye together create only a small possible combination of geometric figures. These figures or concepts are known as entoptical signs. Lewis-Williams and Dowson, having seen similar symbolism at Lascaux, thus related the art of the San tribe with prehistoric European art in their work: 'Signs for All Time: Entoptic Appearances in Upper Paleolithic Art" (1988). This again would indicate that Paleolithic painting had been created in an altered state of consciousness, or at least that certain images and symbols had been drawn by the artistic hand of a man experiencing such a state.It is known that the beginnings of religion extend into an even earlier, distant past. The anthropomorphization of man and the idea that art had arisen from a religious sphere has increasing scientific sup-
port. Transcendence, the striving of man for an evelasting transformation, and searching for visions of eternity are only a part of the religious systems of many cultures. The upper Paleolithic people, like people outside of our civilization, were creatures as interwoven and complicated as we ourselves are today. Occasionally we ourselves are capable of combining and experiencing numerous cosmological, magical, or even functional conjugations in a single symbol.
... When several years ago I had the chance to see with my own eyes the size and wonders of Lascaux, in the world of the underground and darkness what. most struck me were the colors of this prehistoric art. Thinking of the darkness of the human past, I was enchanted by the lively sense of color in this
painting. I was astonished at the artists' powers of discovering such airy, clean, and radiant colors in the world of night. Yellow, red, red on yellow, lines of clear ocher and black on white were the colors of lines that wound through the unknown spaces of the underground walls. Crystalline stalactites and the
diffraction of our lights drew us into the world of imagination, and the world in which we live as ordinary mortals could have stopped...

... Should it astonish us that the first artistic expression to be created occasionally
resembles the efforts of children? From the ancient beginnings of art, the symbolism of
life has been almost universal, as well as autonomous. It extends among the peoples of all
continents and has already lasted for millennia. This symbolism is thus, as a conceptual motif, like a outline recognizable to all, a simple seed and shoot that germinates without reference to the weather and geography. It is certainly the subconscious of our mental complex, our battle, and our human disposition. This then is an archetype, the seminal matrix of the entire graphic formation. Finally, it can be asked
if it is because of this that I perceive Izabela's drawing as intellectually clean, clear, and aesthetically close, or whether, considering the contemporaneous surroundings, her drawing seems aesthetic to me because it is truly authentic, or then again could it be some ideomorphic signal that overlaps with my searches?...
... Why does the field of anthropology concern itself with the investigation of the so-called primeval, primitive, or better yet, seminal, art of ancient and remote human groups? Quite simply because this art
is a part of the human heritage and culture in general. An anthropologist thus considers art in its cultural environment, while an art historian or art critic would instead discuss this human activity from the standpoint of aesthetic principles. Seemingly, they are less interested in the purpose or history of an artifact in the context of the culture in which it had been created. In each more complete study of the art of some group or community, knowledge is necessary of the entire culture of the people from whom this art had arisen. Individuals like us having inherited the cultural tradition of the West frequently find the
art, for instance, of the East, incomprehensible when faced with it. Only when we become familiar with the width of the culture and the heritage of the East, do we then begin to value this art. In the same manner, the centuries and large areas encompassed by the concept of European art would be difficult to comprehend without our general knowledge about Christianity or the Catholic Church. And thus, the further we remove ourselves, whether in time or space, from the culture in